Nakon što smo objavili fotografiju neobičnog tornja uz cestu između Jagnjedovca i Glogovca, u našu je redakciju stigao Antun Mendaš. Kaže da je iz Koprivnice, da živi na Starogradskoj, no u djetinjstvu i mladosti je živio u Borovljanima i iz tog vremena se sjeća tornja čiju smo fotografiju objavili.
Stoji na Bilogori, na putu između Jagnjedovca i Glogovca. Točno do nje vodi put iz Borovljana, između Kraljevog i Srednjeg brda. Petrov dol, u kojemu je izbijao rudnik, udaljen je kilometar i pol dalje od čudnovatog zdanja. Sve nas je to u dahu poučio Antun i upozorio da ni jedno od nagađanja koje smo objavili nije točno – nije riječ ni o odušku rudnika, ni o vojnom objektu, ni o bilo čemu sličnome. A što je to doista?
— To je piramida, vidikovac. Imala je prije i lojtre i bila je uređena poput vidikovca obitelji Hećimović u Jagnjedovcu. Mislim da je izgrađena oko 1963. godine kad sam išao u šesti razred. Tad sam bio već dovoljno veliki i smio sam ići tako daleko u šumu.
Antun se sjeća da je piramidu izgradila šumarija, no do više informacija trenutno ne može doći jer je, kaže, prije Nove godine umro brat njegove supruge koji je radio u šumariji i sve je to znao. No dobro se sjeća da je piramida bila mjesto prekrasnih prvomajskih zabava:
— Uz tu smo piramidu slavili početak ljeta. Mi djeca smo s roditeljima, susjedima i prijateljima išli putem pješice po našem jarku koji je direktno izlazio uz tu piramidu. Živjeli smo uz šumu i od Borovljana do piramide nam je trebalo manje od pola sata. Svi su se okupljali na tim zabavama. Počele su još po danu i trajale su dugo u noć. Svirala je živa muzika, prodavali su se sokovi i druga pića, jelo se pečenje, no prvi izbor bile su kuhane kobasice. Navečer je sve bilo osvjetljeno petrolejkama i karabit lampama. To je u to vrijeme i za te prigode bilo uobičajeno osvjetljenje, jer još je bio aktivan rudnik u kojemu se koristilo takvo svjetlo.
Piramida je bila omiljeno mjesto koje se obavezno posjećivalo, prisjeća se Antun Mendaš:
— Piramida je bila više od šume, od drveća. Kad ste se popeli na nju vidik je pucao prema Bjelovaru. Bez problema su se vidli Mosti, Borovljani i sve prema Dravi i Mađarskoj. Slično je bilo i u Borovljanima. Iz vinograda Josipa Bukovčana (bivši direktor Bilokalnika) pogled je preko šume pucao direktno na piramidu. I stari Gaži, Pavlov otac, je tu imao vinograd. Dolazio je u kočiji s konjima i imao je brkove poput Franca Jožefa. Ja sam se k’o dijete igral na kočiji i jednom sam s nje pal i onesvjestil se. No nisam dobil zabranu igranja, samo upozorenje da moram paziti.
Antun se prisjeća i kad je počela devastacija, odnosno nebriga o nekad omiljenoj piramidi:
— Unazad puno godina više nitko je nije obnavljao. Sjećam se kad sam se zadnji puta popeo po njoj. Već je bilo opasno, moralo se jako paziti. Lojtre su bile s frlcima, kak se to veli po starinski. Sad ih više ni nema, istrunule su i propale — s dozom ponosa i sjete prisjeća se ovaj umirovljeni Bilokalnikov građevinski radnik.
A da statusu umirovljenika ipak ne miruje u životu, dokaz su i fotografije dvaju njegovih radova. Jedno je mješalica u kojoj spravlja smjesu za kobasice, a drugo je kosilica.
A tko zna, možda u glavi kuje i planove za obnovu drage mu piramide. No za tako nešto treba puno više od dobre volje čovjeka u kojemu čuči dječak iz Borovljana koji s roditeljima, susjedima i prijateljima ide na prvomajsku zabavu k Piramidi.