Doznali smo što je toranj s Bilogore: ‘Bilo je to omiljeno mjesto koje se obavezno posjećivalo’

Nakon što smo objavili fotografiju neobičnog tornja uz cestu između Jagnjedovca i Glogovca, u našu je redakciju stigao Antun Mendaš. Kaže da je iz Koprivnice, da živi na Starogradskoj, no u djetinjstvu i mladosti je živio u Borovljanima i iz tog vremena se sjeća tornja čiju smo fotografiju objavili.

Stoji na Bilogori, na putu između Jagnjedovca i Glogovca. Točno do nje vodi put iz Borovljana, između Kraljevog i Srednjeg brda. Petrov dol, u kojemu je izbijao rudnik, udaljen je kilometar i pol dalje od čudnovatog zdanja. Sve nas je to u dahu poučio Antun i upozorio da ni jedno od nagađanja koje smo objavili nije točno – nije riječ ni o odušku rudnika, ni o vojnom objektu, ni o bilo čemu sličnome. A što je to doista?

To je piramida, vidikovac. Imala je prije i lojtre i bila je uređena poput vidikovca obitelji Hećimović u Jagnjedovcu. Mislim da je izgrađena oko 1963. godine kad sam išao u šesti razred. Tad sam bio već dovoljno veliki i smio sam ići tako daleko u šumu.

Antun Mendaš. Snimio Marko Posavec.

Antun se sjeća da je piramidu izgradila šumarija, no do više informacija trenutno ne može doći jer je, kaže, prije Nove godine umro brat njegove supruge koji je radio u šumariji i sve je to znao. No dobro se sjeća da je piramida bila mjesto prekrasnih prvomajskih zabava:

— Uz tu smo piramidu slavili početak ljeta. Mi djeca smo s roditeljima, susjedima i prijateljima išli putem pješice po našem jarku koji je direktno izlazio uz tu piramidu. Živjeli smo uz šumu i od Borovljana do piramide nam je trebalo manje od pola sata. Svi su se okupljali na tim zabavama. Počele su još po danu i trajale su dugo u noć. Svirala je živa muzika, prodavali su se sokovi i druga pića, jelo se pečenje, no prvi izbor bile su kuhane kobasice. Navečer je sve bilo osvjetljeno petrolejkama i karabit lampama. To je u to vrijeme i za te prigode bilo uobičajeno osvjetljenje, jer još je bio aktivan rudnik u kojemu se koristilo takvo svjetlo.

Piramida je bila omiljeno mjesto koje se obavezno posjećivalo, prisjeća se Antun Mendaš:

— Piramida je bila više od šume, od drveća. Kad ste se popeli na nju vidik je pucao prema Bjelovaru. Bez problema su se vidli Mosti, Borovljani i sve prema Dravi i Mađarskoj. Slično je bilo i u Borovljanima. Iz vinograda Josipa Bukovčana (bivši direktor Bilokalnika) pogled je preko šume pucao direktno na piramidu. I stari Gaži, Pavlov otac, je tu imao vinograd. Dolazio je u kočiji s konjima i imao je brkove poput Franca Jožefa. Ja sam se k’o dijete igral na kočiji i jednom sam s nje pal i onesvjestil se. No nisam dobil zabranu igranja, samo upozorenje da moram paziti.

Antun se prisjeća i kad je počela devastacija, odnosno nebriga o nekad omiljenoj piramidi:

— Unazad puno godina više nitko je nije obnavljao. Sjećam se kad sam se zadnji puta popeo po njoj. Već je bilo opasno, moralo se jako paziti. Lojtre su bile s frlcima, kak se to veli po starinski. Sad ih više ni nema, istrunule su i propale — s dozom ponosa i sjete prisjeća se ovaj umirovljeni Bilokalnikov građevinski radnik.

A da statusu umirovljenika ipak ne miruje u životu, dokaz su i fotografije dvaju njegovih radova. Jedno je mješalica u kojoj spravlja smjesu za kobasice, a drugo je kosilica.

A tko zna, možda u glavi kuje i planove za obnovu drage mu piramide. No za tako nešto treba puno više od dobre volje čovjeka u kojemu čuči dječak iz Borovljana koji s roditeljima, susjedima i prijateljima ide na prvomajsku zabavu k Piramidi.

Ustupio Antun Mendaš.
Ustupio Antun Mendaš.