Naiva, i to je to.
Rečenica je to kojom bismo najbolje opisali dojmove nakon druženja i razgovora s jednim od velikana podravske naive, Đurom Jakovićem iz Molvi, malog sela pokraj rijeke Drave koje je uz Hlebine jedno od najvećih ishodišta hrvatske naivne umjetnosti. Ovaj 70-godišnjak slikanjem, prvenstveno naivom, bavi se otkad zna za sebe. Bio je izrazito aktivan u prošlosti, odnosno od 60-ih godina prošlog stoljeća kada je naivna umjetnost najviše i živjela, a aktivan je i danas čemu u prilog najbolje ide činjenica da nas je Jaković po upoznavanju velikodušno uveo u svoju skromnu, ali srcem toplu galeriju koja je krcata radovima do te razine da je prostorijom teško hodati. Slike na zidu, oko stola, na stolcu, praktički i na plafonu te uz uski prolaz pričaju posebno priču, dok ista takva priča stoji i iza ovog impozantnog molvarskog slikara.
Kako nam je to rekao i sam Jaković, sve je krenulo u osnovnoj školi kada je počeo risati, to mu je ujedno i najranije sjećanje koje ga iz djetinjstva veže uz umjetnost.
– Stvarao sam kojekakve motive i djela i slao ih u Modru lastu. Jednom prilikom u Molve je došao radnik Vjesnika koji je obišao cijelu Jugoslaviju tražeći motive, a ujedno je radio i na naivi. Vidio je par mojih radova, tražio da mu naslikam nekoliko slika za njegov ured, i tako je to sve počelo oko 1968. godine. U to je vrijeme bio boom naše podravske naive, bazena od Hlebina do Molvi. U Molvama se okupilo mnogo slikara, danas nas je 15-ak, dok ih se ukupno izredalo pitaj boga kol’ko. Tak’ je ta naiva počela rasti, stvarao sam radove za izložbe i učio, a onda su počeli pristizati galeristi iz cijele Europe – Švicarci, Austrijanci, Belgijanci, ma svi mogući. Naši stari su nas gledali “čez oblok”, a radovi su nam samo odlazili, galeristi su sa sobom znali nositi po njih 10-ak. Bio sam u Belgiji, Italiji, Nizozemskoj… Ne mogu reći po cijelom svijetu, ali vidio sam dosta toga. Sada je to sve stagniralo – ispričao nam je Jaković.
Opće je poznato da je naiva sfera umjetnosti koju su u prošlosti stvarali amaterski umjetnici koji su nadahnuće pak tražili u prizorima iz svakidašnjeg seoskog života i ozračja, tradicije i kulture te življenja u malim sredinama. Iako je sadržavala motive “malih” ljudi, naiva je buknula u “velikom” svijetu zbog čega su se diljem planete u brojnim galerijama pronalazili motivi poput domaćih životinja, staja, polja, kukuruzišta, jezera, potoka i ribolova, ali i scene iz večernjih ili jutarnjih kućanskih rituala poput pripreme obroka ili molitve koja je bila neizostavni dio svakodnevice brojnih ljudi sa sela. Naivci su idealizirali scene, stvarali su idilična, ali i sirova okruženja te, možemo se složiti, glorificirali svoj rad i na taj način stvorili specifičan umjetnički pravac koji je tema brojnih rasprava i dan-danas, bilo da je riječ o svakodnevnim razglabanjima o umjetnosti ili o stručnim člancima, skupovima i opažanjima eksperata koji pokušavaju doznati odgovor na sveopću popularnost ove impozantne umjetnosti.
Molvarci su poznati i po oslikavanju velikih pisanica u maniri naive. Te pisanice već dugi niz godina obilaze svijet pa su tako izložene u mnogim hrvatskim, ali i europskim i svjetskim gradovima. Tradicionalno ih oslikavaju članovi Molvarskog likovnog kruga, veličine su čovjeka i prepune su podravskih naivnih detalja i motiva. Već smo pisali da su ovogodišnje pisanice oslikali Vladimir Ivančan, Drago Žufika te Martin i Stjepan Đukin koji su predivna umjetnička djela stvarali nekoliko tjedana.
>> FOTO Članovi Molvarskog likovnog kruga i ove godine oslikavaju velike pisanice
Da je naiva bila zaista planetarno popularna govori i informacija da podravski autori u njeno zlatno doba zbog velike potražnje nisu stigli sušiti radove pa su ih često morali stavljati na peć, a neke slike su zbog toga, nažalost, popucale. Možemo stoga samo zamisliti koliko je još značajnih radova otišlo u povijest i prije nego li smo ih mogli vidjeti na zidovima brojnih svjetskih galerija.
Na pitanje zašto baš naiva, Jaković je rekao da mu je jednostavno ležala, a tvrdi da bi nam sličan odgovor ponudili i ostali podravski naivni umjetnici.
– Ležali su mi starci, naši seljački običaji, pečenje rakije, kopanje kuruze, ribičija, to su naši motivi koji su nas vukli. Slikao sam i cvijeće koje mi baš nije išlo, ni danas ga ne znam naslikati kak’ bi trebalo – napomenuo je.
Jaković je danas nakon dugog likovnog puta mišljenja da je naiva i dalje prisutna, no ipak, da nema umjetnika poput njega teško da bi opstala, otkrio je. Prevladale su stoga nove vrste umjetnosti koje su stvorile neku novu publiku koja im se divi u nekim novim svjetskim umjetničkim galerijama. Ipak, naiva je naiva i nema tu previše rasprave, dodao je Jaković.
– Pomlatka nema, ak’ se netko novi ne pojavi naiva odlazi s našom generacijom. Ne mogu reći, radi se na naivi i ona je promocija u svijetu, k’o i naši nogometaši. No, znate i sami… Tak’ je kak’ je. Dobar je to bio posao i dobro je išlo – slike su bile sirove, ali bogate detaljima. Nije tu bilo lickanja, no baš je to ljude i privuklo prema naivi. Izvorno, a bogato, ne? – spomenuo je.
Ipak, mlade generacije bude nadu da podravska umjetnost može i mora opstati. Pohvalio je stoga podravsku umjetnicu Mariju Grabar koja stvara radove koji pričaju priču, tvrdi. Inače, Marija Grabar je slikarica iz Velike Mučne nedaleko Koprivnice koja primila je više nagrada Hrvatskog sabora kulture. Već dugi niz godina bavi se slikarstvom tijekom kojih je imala 10-ak samostalnih te više od 100 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
>> Marija Grabar po drugi put osvojila je prvu nagradu Hrvatskog sabora kulture
– Nema tu zezancije – goske, čovek, faca, birke, kukuruzinje, ma sve to stvaraju ljudi koji imaju oko i zapažanje – naglasio je Jaković.
Iako je od početka karijere vodio evidenciju o broju autorskih radova, danas, 50-ak godina nakon, nije siguran koliko je slika naslikao. S obzirom na to da nas je pri ulasku u njegov drugi dom prvo doveo pred tri-četiri ogromna bunta papira koji su potpuno ispunjeni radovima stvorenima pomoću tuša, možete si samo zamisliti o kojoj je brojci riječ.
Jaković danas pak većinom obilazi humanitarne kolonije za koje smatra da su korisne jer se na njima doniraju radovi koji odlaze na aukcije, a potom se i prikupe sredstva za one kojima je to potrebno. Takve kolonije obilazi nekoliko puta godišnje u vrijeme toplijih dana kada se lokalni umjetnici najčešće i druže, po mogućnosti na obali rijeke Drave, obližnjeg podravskog jezera ili u nekom ribičkom ili lovačkom domu. Tada ne nedostaje razgovora, druženja, zabave, kreative, umjetnosti i naive, poručio nam je Jaković.
Zaista je teško na kraju ovakvog susreta u nekoliko redaka sročiti priču o ovoj živućoj legendi naivne umjetnosti koja je tijekom karijere prošla sve – od prvih samostalnih izložbi u mladosti pa sve do izlaganja u velikim svjetskim galerijama, i to s naivom, umjetnosti koja je ovom umjetniku omogućila blagodati življenja u njeno zlatno doba. Zbog toga ćemo za kraj samo ponoviti rečenicu koju nam je i Jaković nekoliko puta izrekao, a kojom smo i započeli ovu priču – “Naiva, i to je to”.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
