Utorak, 30. travnja 2024.

FOTO/VIDEO: ALEN TKALČEC U PAKISTANU Planinarenje uz ledenjak, vožnja po rubu planine, hodanje najopasnijim visećim mostom…

Nakon što je završio osmodnevno putovanje kroz najopasniju zemlju na svijetu Afganistan, Alen Tkalčec iz Ferdinandovca nedaleko Koprivnice uputio se na svoju iduću destinaciju – Pakistan.

Prva postaja bio je grad Gilgit.

– Prošli smo ga u jednom danu i opet nas je iznenadilo koliko su ljudi tamo ljubazni i gostoljubivi. Ispred hotela smo sreli jednog djedicu koji nam je prišao, razmijenio s nama par riječi i nakon toga smo proveli cijeli dan zajedno. Pozvao nas je na čaj u svoju trgovinu, pričao o svojim putovanjima u mladim danima, pokazao nam svoje fotografije uz te priče, proveo nas po cijelom gradu i još navečer pozvao k sebi doma na druženje – rekao je Alen koji se na ovu pustolovinu uputio s prijateljem Kristijanom Iličićem.

>> FOTO/VIDEO: PUT U OPASNU ZEMLJU Alen Tkalčec oduševljen prirodom i ljudima Afganistana

Već sljedeći dan bili su na putu za Fairy Meadows, koji je dio planinskog lanca Himalaja, gdje provode dvije noći.

– Pogledi su bili fantastični i osjećaj kad se voziš po samom rubu planine je neopisiv. Nakon dva sata vožnje vozilo nas ostavlja i sada trebamo planinariti još dva sata do našeg smještaja. Nosio sam svu opremu tešku 15-ak kilograma na leđima i moram reći da je bilo jako teško, ali isplatilo se jer priroda je nevjerojatna. Fairy Meadows se nalazi na 3.290 metara nadmorske visine. Spavali smo u drvenim kolibama i grijali se na peć na drva – prisjetio se Alen.

Dodao je da su se idućeg jutra uputili na njemu najdraži pothvat ovog putovanja – planinarenje do baznog kampa za vrh Nanga Parbat.

– Potpuno nepripremljeni, bez zimske odjeće i obuće za planinarenje, a već je dosta kasno pa ima i snijega po putu, krenuli smo na planinarenje od nekih pet sati u jednom smjeru. Većina tog puta bila je dosta lagana uz nevjerojatne prizore vrhova viših od 8.000 metara. Totalna tišina i onda tu i tamo u daljini čuješ pucanje ledenjaka. Dobar dio staze hodali smo uz Raikot ledenjak koji sam i preletio dronom i to su mi jedne od najdražih fotografija. Nakon četiri i pol sata hodanja stigli smo do 3.860 metara nadmorske visine i samo 100 metara iznad nas je mjesto gdje se postavlja bazni kamp za penjanje na planine. Bilo je jako zahtjevno hodati sa svom opremom na ovoj visini, ali jedno od boljih iskustava – objasnio je Alen.

Napomenuo je da su odlučili proći i cijelu Hunza dolinu poznatom Karakoram autocestom.

– Unajmili smo vozača s autom i prošli sve od Karimabada, hodali jednim od najopasnijih visećih mostova na svijetu pa završili izlet na granici s Kinom na Khunjerab prolazu, najvišem asfaltiranom graničnom prijelazu na svijetu na visini 4.700 metara i gdje se također nalazi i bankomat na najvišoj lokaciji na svijetu – kazao je Alen.

S obzirom na to da je završetkom izleta stiglo loše vrijeme, odlučili su skratiti putovanje na sjeveru i vraćaju se za Islamabad.

– Došli smo ujutro na aerodrom da bismo saznali da nam je let otkazan. Prelazimo na plan B, a to je vožnja autom do Islamabada koja traje oko 11 sati, ali saznajemo da je ta cesta zatvorena. Veći dio te ceste prolazi velikom nadmorskom visinom i blokirana je zbog velike količine snijega pa moramo malo dužim putem – 600 kilometara i nekih 13 sati prema google mapsu, no u stvarnosti to je dvostruko duže – ističe Alen.

Napominje da cesta nije baš u najboljem stanju, vozi se stalno kroz kanjon, ali pogledi su i dalje fantastični. Cijelo vrijeme pada kiša i kako dan prilazi kraju sve više magle je na cesti, vidljivost je sve manja i dolaze do zastoja na cesti, svi izlaze iz auta i gledaju nešto prema planini.

– Prošli smo cijelu tu kolonu, izašli van i gledamo što se događa. Najednom počnu padati kamene gromade po cesti. Gledamo i ne vjerujemo što se događa, kroz nekoliko minuta cijela cesta je bila prekrivena kamenjem. Prvi put da sam doživio odron. Smjestili smo se u obližnjem hotelu i tamo smo ostali dvije noći dok kiša nije prestala pa je vojska očistila odronjeno kamenje – pojašnjava.

Ističe da su im to bila dva luda dana tijekom kojih su upoznali predivne ljude.

– Već prvu večer u hotelu neki Pakistanac je došao do nas i ponudio nas hranom, iako smo mi već naručili u restoranu. Pozvao nas je i u svoju sobu, tako da je nas devet spavalo u jednoj sobi s dva kreveta i kaučom. Ovo je bio još jedan dokaz da su Pakistanci najgostoljubiviji narod. I vjerojatno najluđi narod. Kako je cesta bila blokirana dva dana neki od njih su odlučili preko planine po vodopadu koji je nastao od kiše prijeći na drugu stranu. Kako im samo padnu ovakve ideje na pamet – pita se Alen i dodaje da su umjesto za 13 sati u Islamabad stigli dva dana kasnije.

Nakon Islamabada posjetili su još i Rawalpindi, pa krenuli prema afganistanskoj granici u grad Peshawar, zatim u Lahore, a posjetili su i poznatu ceremoniju zatvaranja Wagah granice. Put su završili u Karachiju u koji su stigli vlakom iz Lahore nakon 26 sati vožnje.

– U Pakistanu smo proveli 17 dana i jedva čekam da se opet vratim tamo. Želio bih opet posjetiti sjever Pakistana, jer ima još toliko toga što nismo uspjeli vidjeti, a priroda je nevjerojatna. Nakon što sam objavio priče na društvenim mrežama javilo mi se jako puno Pakistanaca koji su me pozivali k sebi na večeru, nude smještaj, turu po svojim gradovima. Javili su se i oni koji ne žive u Pakistanu jer ih je oduševilo kako sam prikazao njihovu zemlju i ako se ikad nađem u državama gdje oni žive da bi me htjeli ugostiti. Stvarno su nevjerojatan narod – zaključio je Alen.

zatvori