Dom za starije i nemoćne osobe Koprivnica danas, posljednjega dana ožujka, svečano je obilježio dvadeset i petu obljetnicu svog osnutka i djelovanja. Bila je to prilika za razgovor s njegovom ravnateljicom Vesnom Križan.
Gospođo Križan, što je Dom na Lenišću danas?
– Ovo nam je izuzetno drag datum. Kroz sve te godine razvijali smo skrb za osobe treće životne dobi na našem području, na zadovoljstvo naših korisnika i članova njihovih obitelji. Početak svakako nije bio lak; krenuli smo 1991. godine, kada poimanje ustanove kao takve nije bilo prihvaćeno. Ljudi su pružali otpor smještaju svojih roditelja u dom jer, naravno, to nije bilo nešto što je u modi i što je trend.
Ideja i izgradnja Doma događali su se u vrijeme kada je, kako ste rekli, nešto takvo bilo teško uopće pojmiti, a danas je koprivnički Dom među vodećima u Hrvatskoj.
– Smatram da to uistinu i jesmo. Još uvijek smo prvi i jedini dom koji posluje sasvim u skladu s međunarodnim normama i standardima. To, naravno, iziskuje dodatan napor zaposlenika, ali mi smo to željeli i u tome smo uspjeli jer želimo biti kvalitetni i najbolji.
Od 2002. godine osnivač Doma je Koprivničko-križevačka županija. Što je to donijelo Domu?
– To nam je donijelo jednu financijsku sigurnost i, kako se kaže, kada ste bliže oku bliži ste i srcu. Do tada smo bili pod upravljanjem Ministarstva socijalne politike, a od Zagreba smo udaljeni stotinu kilometara pa je onda sve financijski zahtjevnije i teže. Otkako nam je Županija postala osnivačem ona skrbi za nas i financijski nam pomaže, zajedno s udjelom Ministarstva socijalne politike i mladih. Svih ovih godina, otkako smo pod njihovim okriljem, nismo imali financijskih poteškoća što nam je otvorilo prostor za kvalitetan rad.
Četvrt stoljeća uistinu je puno.
– Svakako je puno i nama je izuzetno drago da smo kroz te godine prepoznati, da smo ostavili trag. Početak je svakako bio težak, ratne godine i stanje u Hrvatskoj nisu nam išli na ruku. Morali smo smjestiti mnoge prognanike u naš dom no ništa nam nije bilo teško. Pružili smo im smještaj kako bismo im pokušali nadoknaditi barem dio onoga što su u ratu izgubili. A sve je zapravo počelo s našom prvom ravnateljicom, gospođom Anicom Ranilović koja je s tadašnjim predstavnicima samoupravne interesne zajednice pokrenula inicijativu pokretanja jedne takve ustanove. Poslije toga s radom na mjestu ravnatelja nastavio je Darko Ledinski, a nakon toga, od 2009., došao je i moj mandat.
Iste godine kada je osnivačka prava nad ustanovom preuzela Županija, dakle 2002., osnovan je i Klub za starije osobe Mariška, danas itekako poznat u Koprivnici. Koja je njegova funkcija?
– Kao što sam i rekla, financijski smo bili puno jače potpomognuti i naravno da je to rezultiralo i većom i jačom otvorenošću prema našem društvu. Formirali smo klub Mariška s tendencijom da i osobe koje nisu u samom Domu imaju svoje mjesto za druženje. Inicijativom nas zaposlenih formirao se taj klub koji uspješno djeluje i dan-danas te se razvio u udrugu koja dobro posluje i koja apsolutno ima veze s našom Koprivničko-križevačkom županijom, odnosno Županija i nju sufinancira.
U početku je taj klub zamišljen kao mjesto druženja, ali razvojem i poticajem zaposlenika formirali smo EU projekt iz programa CARDS, odnosno pomoć u kući. Taj program se pokazao izuzetno povoljnim; dvije godine je bio financiran iz EU fondova, a kasnije je Županija preuzela financiranje i na taj način zadržala jedan pozitivan trend te je to bio prvi i jedini program u Hrvatskoj koji se provodio na području cijele županije.
Svakako moramo spomenuti i projekt “Ruka pomoći” čiji je nositelj Klub “Mariška”. Kome je namijenjen i kakva je šira društvena korist od toga projekta?
– Projekt “Ruka pomoći” namijenjen je osobama treće životne dobi koje su smještene u vlastitim domaćinstvima. Tendencija je u 21. stoljeću deinstitucionalizacija skrbi za starije, tj. da se oni zadržavaju u vlastitom domaćinstvu što je više moguće. Naravno, to nije moguće u svakom domaćinstvu jer svi znamo kako radimo, kakve su frekvencije na poslovima, da se tamo ostaje što duže itd. Zato je potrebna ta pomoć osobama treće životne dobi. Imamo naše gerontodomaćice koje su prošle edukaciju, koje dolaze u vlastita domaćinstva starijih osoba i na taj način im pružaju podršku u smislu svakodnevne pomoći: nabavke lijekova, potrebnih namirnica, nešto se počisti, uredi, odvede ih se na potrebne liječničke preglede, povremeno im može pripomoći i kućni majstor… Tako da, evo, može se puno lakše u toj trećoj životnoj dobi ostati kod kuće i biti u svom domu, što svi najviše žele.
Kažu da su sretni oni koji dobiju mjesto u Domu na Lenišću. Koliko trenutno imate stanovnika?
– Smatram da su zaista sretni. Trenutno imamo 270 korisnika, od čega 123 u našem bolničkom ili stacionarnom dijelu, a preostalih 147 u stanarskom dijelu.
Kakva je procedura dolaska u Dom?
– Kad osoba navrši 65 godina može podnijeti zahtjev za smještaj u Dom. Primamo i mlađe osobe ako su to osobe s teškim invaliditetom i ne mogu se skrbiti same za sebe. Procedura je takva: navrši se 65 godina, podignu se dokumenti i ide se na našu poznatu listu čekanja.
Kakva je lista čekanja i što je potrebno za dolazak u Dom?
– Na listi imamo gotovo dvije tisuće osoba. Mi ju nekako podijelimo na aktivne i pasivne: pasivni su svi oni koji podnesu zahtjev, a aktivni oni koji kažu da im se žuri i da bi trebali smještaj što prije; njih je gotovo tisuću. Nama je izuzetno žao, ispričavam se svima onima koji nas uporno zovu i koji žele doći u Dom, a mi im to ne možemo omogućiti. A ne možemo im to omogućiti zbog toga jer se kod nas živi, kod nas ljudi borave dugo, pa evo imamo čast i zadovoljstvo da još uvijek imamo korisnike iz 1991. godine. To znači da krevet nije mijenjan 25 godina; mi ponekad kažemo da ne mijenjamo ljude već madrace. To je jedini razlog zašto naši ljudi moraju čekati.
Koje su aktivnosti na raspolaganju korisnicima doma i kako oni reagiraju na njih?
– Imamo puno aktivnosti i kod nas je uvijek veselo i živo. Tu živost i dinamiku nam daju naši stalni korisnici te vanjski članovi i korisnici. Imamo dramsku i recitatorsku grupu, rekreaciju, vjerske sadržaje… Osobito su omiljene društvene igre: bingo, pikado, kuglanje… Imamo naš poznati ZERP – sprave na igralištu koje mogu koristiti naši korisnici.
Kakva je struktura zaposlenih i provodite li programe zapošljavanja?
– Provodimo. Mi kao odgovorni sudionici društva svakako dajemo priliku osobama koje nemaju mogućnosti za rad preko programa javnih radova; gotovo 60 osoba je imalo priliku raditi kod nas u Domu. Neke od tih osoba pokazale su se izuzetno pozitivnima i povremeno nam pomažu kada tražimo radnike zbog povećanog obima poslova ili zbog toga što je struktura zaposlenih već prilično zanimljiva pa povremeno imamo češća bolovanja i trebamo neke zamjene.
Što dalje? Planirate li proširenje kapaciteta i usluga?
– To je naša dugogodišnja želja; željeli smo povećati bolnički dio jer je svim stanovnicima županije najteže njegovati svoje oboljele starije osobe. To smo mi kao zaposlenici svakako prepoznali, kao i Županija koja nam je 2014. dodijelila 300.000 kuna za opremanje i prenamjenu stanarskog dijela u bolnički. Mi smo to učinili, ali nedostaje nam još jedna mala karika: broj zaposlenih osoba. Da bismo stavili bolnički dio u funkciju on dakako mora imati tri smjene, a to nam, po našoj procjeni, nosi desetak novih zaposlenika. A tih desetak zaposlenika, iako plaće nisu velike, proračun bi nam godišnje opteretilo za oko milijun kuna.
To je jedini i osnovni razlog zašto nismo prenamijenili stanarski dio u bolnički, odnosno onaj dio koji je našim sugrađanima potrebitiji. Imamo neke planove, ali zasad nas još uvijek koče određeni zakonski propisi koji su ponekad kod nas vrlo čudni pa smo zasad onemogućeni u tome. Čekamo promjenu zakona i, ako to dočekamo, zajedno s našim osnivačem to i omogućiti.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Koprivnica jučer, danas, sutra” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
