Piše Vesna Peršić Kovač.

Na sam kraj mjeseca, 29. lipnja smješten je spomen dan svecima Petru i Pavlu. To razdoblje pamti se kao razdoblje obilježeno “petrovskim vrućinama” često prekidanima ljetnim nevremenom i grmljavinama koje ne pogoduje nekim vrstama voća. O tome najzornije govori izreka česta u Podravini: “Sveti Petar orehe trosi!”

Sveti Petar i Pavao, apostoli i mučenici bili su Isusovi suvremenici, a Novi zavjet donosi brojne podatke o njihovom životu i kršćanskom djelovanju. Petar je rođen u Galileji kao Šimun i u mladosti je bio ribar. Zajedno s bratom Andrijom među prvima postaje Isusovim učenikom i dobiva ime Petar, što u prijevodu znači stijena. Time ga je Isus odredio da bude budući temelj crkve. Nakon Isusove smrti i uskrsnuća, djelovao je u Jeruzalemu, Samariji i Antiohiji, odakle odlazi u Rim gdje postaje prvim biskupom i papom. Mučen je i ubijen za vrijeme Neronovih progona kršćana, a prema predaji posmrtni ostaci pokopani su mu na mjestu današnje Bazilike svetog Petra u Rimu.

Sveti Pavao se rodio u židovskoj obitelji s pravom rimskog građanstva pa je uz židovsko ime Šaul nosio i rimsko Paulus. Uz rabinsku školu imao je i helenističko obrazovanje te je dobro vladao grčim jezikom, što se pokazalo važnim za njegovo apostolsko djelovanje. Kao farizej je progonio prve kršćane, ali nakon obraćenja na putu u Damask pridružio se Isusovim sljedbenicima. Isusov nauk propovijedao je prvo među Židovima, a kasnije na Cipru, Maloj Aziji, Makedoniji, Ateni i Korintu. Nakon uhićenja u Jeruzalemu sproveden je u Rim gdje je djelovao iz pritvora i 67. godine kao i velik dio kršćana smaknut. Autor je sedam poslanica, a zbog rada među helenističkim poganima dobio je počasni naslov “Apostolus gentium” ili apostol naroda.

Među župama u Podravini ističemo onu u Peterancu u kojoj je najvažnije “prošćenje” bilo upravo posvećeno svetom Petru i Pavlu, zaštitnicima župe. Još sredinom prošlog stoljeća stanovnici su se pridržavali strogih pravila koja su uključivala pripreme u trajanju od nekoliko dana prije “prošćenja”. Žene i djevojke pripreme su započinjale detaljnim čišćenjem kuće i stavljanjem najljepših ručnih radova, a završavale metenjem dvorišta i staza ispred kuće. Tamo gdje su djevojke bile osobito vrijedne, mele su i ulicu.

Dan prije, pripremali su se kolači i “pečenke”, a valjalo je prirediti i novu odjeću za ukućane. Do tog običaja osobito su držale djevojke kojima su seoske “šnajderice” šivale haljine po najnovijoj modi, pazeći da ne izaberu isti model za dvije djevojke.

Prije mise, obitelji su primale goste iz okolnih župa. Najčešće su to bili rođaci koji bi s kolima i konjima dolazili na cijeli dan. Poslije mise i ispijanja obaveznog “gverca” gosti su odlazili kući, a mlađarija se okupljala na vatrogasnoj zabavi na otvorenom. To je bila dobra prilika za “zagledanje” djevojaka i mladića koji su djevojkama koje bi izabrali za ženidbu poklanjali licitarska “srčeka”.