Nema ljepšeg osjećaja od prepoznavanja vlastitog rada na nekome drugome.
Nit vodilja je to mladog koprivničkog umjetnika Nikole Sinkovića, a koju nam je u više navrata tijekom razgovora ponovio ovaj isprva samozatajan, ali i ustrajan kreativac koji stvara pod pseudonimom SinkoThePsiho.
Razlog našeg susreta bila je pak izložba radova naziva “Promišljajući o realnosti” koju je Nikola krajem srpnja predstavio u Kulturno-kreativnom centru Pixel. Kako je to i sam rekao, na izložbi je bila izložena serija portreta koji to zapravo nisu.
– Kroz ove radove sam se odmaknuo od klasičnih portreta. Pojednostavljujem crte lica te dodajem različite elemente kroz koje stvaram određeni karakter svakog rada i podižem doživljaj s objektivnog na subjektivno. Tvoja i moja realnost su na prvi pogled iste, ali osobni doživljaj te realnosti je sasvim drugačiji. Svatko od nas na svoj specifičan i jedinstven način doživljava strah, nadu, sreću, neugodu, razočaranje, tugu ili neke usputne situacije koje nam se javljaju svakodnevno, svake minute smiješnog ili nesvjesnog življenja. Iz tog razloga kroz ovu seriju portreta koji to nisu želim prikazati svoj subjektivan doživljaj drugih ljudi – naglasio je prilikom predstavljanja izložbe.
Do izložbe je pritom došlo sasvim spontano kroz razgovor u Udruzi Mamuze, nastavio je.
– Nije mi se dalo predstavljati svoje stare radove pa sam odlučio i sebe baciti u “dublju vodu”; inače ne volim raditi portrete, već nešto svoje iz glave, a odlučio sam se stoga baš za portrete kako bi meni bilo zabavno, a publici zanimljivo. Iz portreta sam “izvukao” konture lice i dodao svoj pristup. Želja mi je bila “uzeti” osjećaje i nešto što je ispod površine i što nas definira kao osobu jer smo na prvu ruku svi dobro i super, fizičke maske se uvijek mogu srediti, no želio sam predstaviti svoj pristup emocijama – strahu, sreći, anksioznosti, problemima, ugodnosti… Zapravo sve ono što nas opisuje kao osobu, od objektivnog prema subjektivnom – objasnio nam je.
Reakcije na izložbu bile su i više nego pozitivne, poručio je Nikola, i dodao da je i sam zadovoljan novonastalim radovima što nije uvijek slučaj.
– Svi su mi rekli da se vidi napredak i da je prisutan moj stil, ali da je predstavljeno nešto novo, drugačije i bolje. To i je najbitnije. Smatram da je osoba koja stvara uspjela tek dok se ljudima to svidi; stvaraš zbog sebe, ali rad uspije tek kada ljudi nešto vide u njemu. Ako nekome par radova zapne za oko i taj netko kaže “E, jesi li tu mislio to i to?”, ja kažem “Nije bitno što sam ja mislio, već što ti misliš” – naglasio je Nikola.
Kada je pak riječ o počecima likovnog stvaralaštva, Nikola je otkrio da je prve doticaje imao još u osnovnoj školi na likovnom. Za sebe tvrdi da je povučen zbog čega se u školi najugodnije osjećao upravo kod crtanja i izražavanja. Potom je upisao srednju školu, smjer grafički dizajn, a kako nam je kroz šalu naglasio, ovaj smjer je upisao jer nije znao što bi drugo.
– Privlačila me grafika, ali sam jako rano shvatio da mi se ne da raditi dizajn proizvoda, već linorez, bakropis, bakrorez i srodne tehnike. Nakon srednje škole sam upisao medijski dizajn na Sveučilištu Sjever gdje smo radili razne tehnike pa sam zapravo shvatio da je to ono čime se želim baviti i gdje se najugodnije osjećam. Uvijek mi je ideja bila crtati linijama, a to se onda lako može prenijeti na, na primjer, bakrorez. Na fakultetu smo morali stvarati puno radova i tu je malo patila kvaliteta, no dok više radiš, i ruka krene sama raditi – kazao je.
Osim što je na fakultetu stekao iskustvo, shvatio je da se najugodnije osjeća i najviše raste kao osoba kroz stvaranje autorskih radova.
– To mogu raditi kroz street art, tetoviranje, kreiranje proizvoda… Najjednostavnije i najlakše radim dok radim nešto svoje; nije mi je toliko bitan medij jer mi je sve zanimljivo i sve bih htio probati. Kod tetovaža nisam znao kako će ljudi prihvatiti moj stil i fokusirao sam se na flasheve, no jako mi se puno ljudi javilo baš za njih i to je super jer su se stvorila nova prijateljstva. Odjednom su ljudi imali sedam mojih tetovaža – ispričao je Nikola.
Glavni cilj stvaralaštva ujedno mu je da svoje radove vidi na nekom nepoznatom.
– Zato sam počeo s izradom majica i torbi, to mi je bio i završni rad na fakultetu, zvao se “Preslika života”. Ideja je bila da tekstom i ilustracijom iz objektivnog uzmem dio komunikacije pa na to stavim svoju ilustraciju; vadim razgovor iz konteksta i stavljam drugi smisao te ljudima dajem pravo da iz toga stvaraju vlastiti zaključak – rekao je.
Idući korak mu je pak odlazak u inozemstvo gdje želi zaraditi kako bi sredstva mogao uložiti u vlastiti brend.
– To ne ide preko noći i potreban je kapital, želio bih napraviti zalihu majica, torbi i printeva. Želim se posvetiti sebi i pokušati izgraditi nešto od toga – želja mi je izgraditi svoj stil, a dosta ljudi mi je već sada reklo da prepoznaje moje radove. To mi je cilj, vidjeti nekog koga ne poznajem da nosi nešto moje – ponovio je Nikola za kraj našeg razgovora.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
