Bisernica, brač, bajs, harmonika, cimbule… Sve su to instrumenti duge podravske glazbene tradicije koju danas, nažalost, zaboravljamo.
Ipak, u našem kraju žive pojedinci koji spomenute instrumente svojim radom, trudom i upornošću spašavaju od zaborava. Đurđevčanin Marijan Fuček, poznati cimbalist i majstor izrade cimbula, svoje je vrijeme stoga uložio upravo u ovaj hvalevrijedan instrument.
– Cimbule, povijest cimbula i umijeće proizvodnje cimbula počeo sam proučavati 2008. godine. Moja djeca su bila aktivna u Kulturno-umjetničkom društvu Petar Preradović, no kada je bilo riječi o obradi pjesama Podravine, cimbule se nisu spominjale. Znamo da su cimbule tradicija podravske glazbe pa sam se počeo baviti upravo njima – obilazio sam stare majstore, proučavao drvo i izradu i nakon šest mjeseci napravio prve cimbule – otkriva Fuček i dodaje kako je riječ o instrumentu koji je najlakše povezati s klavirom. Koriste se klavirske žice, raspored tonova i debljina žica je također isti, no svira se ton po ton.
Instrument je lako svladati, nastavlja.
– Sve je ispred tebe, nema nikakvih nepoznanica. Ništa ne moraš držati na sebi niti tiskati, sve je tu i samo sviraš. Fantazija od instrumenta – ističe.
Cimbule su ga pak najviše privukle zbog Podravine.
– Jednom sam prilikom došao iz Njemačke i bio na obiteljskom druženju gdje su nastupali stari podravski mužikaši koji su svirali stare instrumente. Gledao sam kako sviraju cimbule i to mi je ostalo u sjećanju, no nisam im se posvetio sve dok moja djecu nisu narasla. Ona su bila zainteresirana pa smo napravili prve cimbule, a nakon toga sam djecu počeo učiti svirati – naglašava Fuček.
Fuček se može pohvaliti i da su cimbule koje je 2012. godine izradio i prijavio kroz projekt uvrštene u nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Riječ je o svojevrsnom patentu potvrđenom od strane tadašnjeg Ministarstva kulture, objašnjava.
– Proces izrade ide dosta brzo, cimbule se naprave u roku od mjesec dana. Najskuplji su žičani dijelovi, njih kupujem u Austriji. Koristim domaće drvo koje se obrađuje, dosta je skupo i graviranje. Posla baš i nema, bilo je, no usred pandemije koronavirusa je sve stalo – napominje.
Ujedno je bio i predsjednik Udruge cimbalista Hrvatske, ali je udruga uslijed pandemije nažalost morala biti odjavljena. Ipak, novom idejom pokušava “doskočiti” ovom problemu.
– Morao sam financirati udrugu, a nikakvu korist zauzvrat nisam dobio. Tada sam odjavio udrugu, ali radim na novom projektu. Otvorio sam radionicu, u izgradnji je i objekt gdje bih mogao educirati zainteresirane kako bi svijet vidio što su cimbule, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje – otkriva nam.
Spomenimo da je Fuček uz pomoć kolege Tomislava Zvonara u sklopu festivala E.T.N.O. u koprivničkom FUNK-u održao radionicu umijeća proizvodnje cimbula i sviranja cimbula. Okupilo se 20 do 30 zainteresiranih pojedinaca i bilo je dosta zanimljivo, govori.
– O cimbulama volim predavati u vrtićima i školama gdje se skupi po par razreda. Djeca većinom nisu upoznata s instrumentom, rijetko tko zna za cimbule, no kad dođe red na sviranje zanima ih, čekaju u redu. Ne odustaju od sviranja, vraćaju se i žele još – ističe.
>> FOTO Počelo je prvo izdanje festivala E.T.N.O. – Edukacija. Tradicija. Novi izričaji. Okupljanje.
Kada je pak riječ o popularizaciji cimbula kao instrumenta, Fuček je mišljenja da on kao pojedinac može napraviti tek mali dio, a najveći zadatak nose škole, gradovi i županije.
– Potrebno je angažirati pojedince poput mene koji njeguju cimbule da obilazimo škole i djecu učimo svirati, no interes ne postoji, nitko to ne želi platiti. Nas par se nađe pa si malo odsviramo i podružimo se – zaključuje.
Marijan Fuček i Tomislav Zvonar za nas su izveli i nekoliko pjesama na ovom jedinstvenom instrumentu, a dašak ugođaja pogledajte u videozapisu i fotogaleriji u nastavku.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
