Mlada koprivnička rukometašica Dunja Međurečan proživljava svoje velike dane, no pred njom je i svijetla budućnost.
Naime, 17-godišnja Dunja je nedavno za prvu ekipu Podravka Vegete najprije debitirala u Prvoj hrvatskoj rukometnoj ligi u utakmici protiv Zeline, a potom i u Ligi prvakinja kada je Podravka ugostila francuski Brest. Osjećaj je, govori nam to i sama, neopisiv.
– Jako mi je drago da se sav uloženi trud isplatio i da mi je trener dao priliku da se pokažem. Zapravo je to bilo i ispunjenje snova jer sam od početka bavljenja rukometom htjela zaigrati za prvu ekipu Podravke. Zapravo još i sama nisam svjesna i trebat će mi malo vremena da se uvjerim da sve to nisam sanjala – ponosno tvrdi.
>> FOTO: RK Podravka Vegeta preslaba za francuski Brest, upisan još jedan poraz u Ligi prvakinja
Spomenimo i da se ova mlada rukometašica rukometom počela baviti 2011. godine kada je imala tek sedam godina, a u rukomet se zaljubila kad su je roditelji prvi put odveli na utakmicu Podravke.
– Na početku treniranja igrala sam mini rukomet te sam nakon par godina prešla na veliki gdje sam prvo igrala poziciju desne vanjske. Promjenom trenera, odnosno dolaskom Đurđice Zečević postala sam kapetanica momčadi te počela na kraće vrijeme igrati lijevo krilo. Od tada sam igrala koju god poziciju je trebalo što mi je i pomoglo jer se sada snalazim i na poziciji krila i na poziciji vanjske igračice. U mlađim uzrastima sam redovito bila pozivana na regionalna okupljanja perspektivnih igračica – objašnjava.
Prije tri godine tako je po prvi puta pozvana na okupljanje kadetske reprezentacije, a nakon čega se teže ozlijedila zadobivši stres frakturu stopala zbog koje je kraće vrijeme pauzirala rukometne obaveze. Nažalost, nedaće tu nisu stale pa je rukometni svijet ubrzo potresla pandemija koronavirusa, a Dunja se nakon toga opet ozlijedila.
– Na samom početku prošle sezone zadobila sam jednu od najtežih rukometnih ozljeda – frakturu prednjih križnih ligamenata. Zbog ozlijede sam trebala operirati koljeno te sam propustila cijelu sezonu. Za vrijeme oporavka sam puno i uporno radila kako bih se mogla vratiti igranju, jedno vrijeme sam trenirala dva do tri puta dnevno samo kako bih se što prije vratila. Za svoj potpuni oporavak sam jako zahvalna fizioterapeutu Bojanu Saviću i kondicijskom treneru Nikoli Golubu koji su mi puno pomogli tijekom rehabilitacije i povratka u ekipu – napominje.
Nasreću, Dunja se ove sezone vratila na rukometne terene i treniranju s drugom ekipom Podravke, a uslijedili su i novi uspjesi.
– Krajem prošle godine sam nakon pune dvije godine ponovno pozvana na okupljanje kadetske reprezentacije što mi je vratilo samopouzdanje nakon ozlijede – otkriva.
Budući da život unutar rukometnog svijeta zahtjeva mnogo vremena, truda i odricanja, a Dunja je tek srednjoškolka, zanimalo nas je i koliko joj je teško uskladiti baš sve obaveze.
– Pohađam matematičku gimnaziju, a dosad sam sve razrede završila s odličnim uspjehom, odnosno 5,0. Ima trenutaka kada mi je teško uskladiti školu s rukometom, no uz puno truda i planiranja vremena sve uspijevam. Zbog puno obaveza u školi zna se dogoditi da nosim knjige sa sobom kad idemo na utakmice i da učim u busu, no treninge ne propuštam zbog škole, ali isto tako ne zapostavljam školu zbog treninga, već se tjeram da nakon škole napravim sve kako bih do treninga sve naučila i napisala zadaću – naglašava Dunja.
Dodaje kako joj je školovanje vrlo bitno, a zbog čega će nastaviti s kombinacijom školsko-sportskih obaveza.
– Pošto sam na svojoj koži vidjela kako lako može doći do ozbiljnijih ozljeda zbog kojih može doći do prekida karijere, htjela bih završiti školu i ako je moguće paralelno se baviti rukometom – ističe. Nakon svih obaveza slobodnog vremena ne preostaje previše, a kad ništa ne radi, Dunja kuha i peče kolače, a voli isprobavati i nove recepte – zaključuje.
