Maglovita crvenkasta kugla provirila je iznad sjeveroistočnog obzora dok su se ispred nje ocrtavale siluete krovova, stabala i crkve u Torčecu. Bio je to Supermjesec ili kako bi astronomi rekli uštap u perigeju, Zemlji najbliži pun Mjesec u gotovo 70 godina. Stojeći sam u mračnom polju dok temperatura klizi ispod ništice i noćne se životinje glasaju u žbunju, u misli mi iznova dolaze Galovićevi stihovi, jedni od rijetkih koji su mi se, poeziji nesklonome, urezali u pamćenje.
Astronomi se pomalo mršte na spomen Supermjeseca i donekle su u pravu. No, sva ta medijska pompa ima i dobru stranu: natjerat će vas da makar jedne večeri u godini pogledate u nebo i uživate u prizoru našeg prirodnog satelita koji većina nas uzima zdravo za gotovo. Svemir je lijep i pomalo zastrašujuć u toj svoj golemosti, tami i praznini.
A zašto je crven? Zrake svjetlosti koje prolaze nisko na nebu, nad obzorom, moraju proći kroz puno više zraka nego one koje putuju visoko. Atmosfera je tamo deblja, i sve sitne čestice prašine, dimova ovakvih i onakvih, same molekule zraka i razni drugi tzv. aerosoli raspršuju kratkovalnu plavu svjetlost mnogo jače od dugovalne žute i crvene. Svjetlost koja se probije stoga je tamnija i obogaćena crvenim i zlatnim nijansama.
Zvuči li vam to preznanstveno, odbojno i nimalo pjesnički? Ne bi trebalo. Kako je jednom rekao veliki Carl Sagan: “Ponekad se kaže da znanstvenici nisu romantični, da njihova strast za razumijevanjem svijetu otima ljepotu i tajanstvenost. No, nije li uzbudljivo shvatiti kako svijet zapravo funkcionira: da je bijela svjetlost sazdana od boja, da je boja način na koji vidimo valnu duljinu svjetlosti, da prozirni zrak odražava svjetlost pritom diskriminirajući među valovima, i da je nebo plavo iz istog razloga zbog kojeg je zalazak Sunca crven? Nećemo nimalo narušiti romansu sutona ako znamo ponešto o njemu.”
Vrijedi ponoviti još jednom…
Mesečina
Zažaren je zišel, krvav i crlen,
I visi nad golom šumom,
A oblak prožil po nebu zelen,
Se niže se spušča k bregom.
Odnekud na vetru doletel je glas
I otišel nekam čez noč…
Mi ne znamo… on je to čakal na nas
I rekel je zbogom plačoč…
Vele, dok je mesec krvav i crlen,
Da smrt se sprehađa s kosom…
Gle, kak nas gledi čez te oblak zelen
I visi nad golom šumom – – –
