Ivan Orehovec student je druge godine Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Bio je prvi koprivnički dječji gradonačelnik. Voli programiranje, matematiku, šah, fiziku, a i povijest. U trećem razredu osnovne škole bio je brončani na državnom prvenstvu u šahu, a koprivnička Gimnazija ga je zbog brojnih odličnih rezultata na natjecanjima nagradila posjetom CERN-u. Uz studiranje, trenutno radi aplikaciju za Univerzijadu koja će se ove godine održati u Zagrebu i Rijeci, a radi i u Rimac Automobilima. S Ivanom Orehovcem porazgovarali smo o njegovim školskim danima, njegovim postignućima, sadašnjim zanimacijama i daljnjim planovima.

Nela: Bio si prvi koprivnički dječji gradonačelnik. Kakvo ti je sjećanje na to razdoblje?

Ivan: To su bili lijepi dani moje osnovnoškolske i srednjoškolske mladosti i sigurno mi je pozitivno iskustvo za budućnost. Svrha dječjeg gradonačelnika je da se čuje dječji glas u gradu, a dječji gradonačelnik mora raditi apele, biti aktivan i da bude povezan s gradskom upravom.

Nela: Imaš li koji savjet za današnju dječju gradonačelnicu?

Ivan: Trenutno sam u Zagrebu pa ne vidim baš iz prve ruke što se događa u gradu, ali što god da im je na pameti i misle da je dobro, neka se za to zalažu maksimalno koliko mogu.

Nela: Uz to što si bio prvi dječji gradonačelnik, kakve te još uspomene vežu za osnovnu školu?

Ivan: To su bili naši najzabavniji dani, dok se nije trebalo previše učiti. Rado se sjetim ekipe i profesora. Išao sam u Osnovnu školu Đuro Ester i većina mojih nastavnika je u penziji, ali još uvijek ih se rado sjetim.

Nela: Osnovna škola je vrijeme kada se susrećemo i učimo o različitim područjima. Postoji li neki nastavnik koji je tebi uspio prenijeti ljubav prema svom predmetu i zbog kojeg se ti danas baviš čime se baviš ili voliš što voliš?

Ivan: U osnovnoj školi jedan od najdražih predmeta bila mi je povijest zbog nastavnice Tulek. Nju pamte svi kao dosta strogu, ali meni su njezine priče bile fascinantne i zbog toga još dan danas volim u slobodno vrijeme pogledati neki povijesni dokumentarac ili pročitati knjigu iz povijesti makar se time danas i ne bavim. Isto tako, nastavnica Banek iz matematike, njezini sati su mi bili zanimljivi. Mislim da su danas dosta podcijenjeni učitelji u osnovnoj školi jer su to prvi koraci koji su jako bitni kao temelj. Ako se tu usadi ljubav prema učenju i osnovna radna navika da se to puno znači za dalje.

Nela: Gdje nastavljaš svoje obrazovanje nakon osnovne škole?

Ivan: Nakon osnovne škole upisao sam matematičku gimnaziju. To mi je isto bilo super iskustvo gdje sam upoznao puno novih ljudi. Razrednik mi je bio Ljubomir Car i stvarno me za to razdoblje vežu samo pozitivna iskustva. Krenuvši od ravnatelja pa do profesora, to nije bilo samo obavljanje posla, već prenašanje znanja i životnog iskustva na najbolji mogući način. Neke stvari su tad možda bile ne shvatljive, poput lektire. :) Srednja škola je pravo vrijeme da se posvetiš nečemu i profiliraš se u tome.

Nela: U čemu si se ti pronašao i gdje si se profilirao?

Ivan: Išao sam na dosta različitih natjecanja. Sa strane sam programirao, a s time se i danas bavim.

Nela: Super da smo došli i do natjecanja. Natjecao si se i postizao odlične rezultate još od nižih razreda osnovne škole. Ispričaj nam malo o tome.

Ivan: Krenuo sam od četvrtog razreda osnovne na natjecanja iz matematike i za to sam zahvalan učiteljici Nadi Čolak. Ona se u slobodno vrijeme pripremala sa mnom. Zapravo, u trećem razredu osnovne škole sam se natjecao u šahu i to mi je jedno od najboljih iskustava i vječna prijateljstva. Mi smo zapravo tad bili fenomeni jer – ja sam tad bio treći razred, Jurica Srbiš i Matija Ostović su bili četvrti razred, a osvojili smo treće mjesto na državnom u konkurenciji dosta starijih protivnika. Od petog razreda sam krenuo na natjecanja iz programiranja i informatike, matematike i fizike.

Nela: U srednjoj školi posjetio si, s još nekoliko učenika, CERN.

Ivan: Da, u srednjoj školi primarno je bilo natjecanje iz fizike i programiranja. Onda je ekipi – Davidu Prelogoviću, Karlu Šerbetaru i Klaudiji Molnar – koja je osvojila sva četiri državna iz astronomije, škola uz pomoć profesorice Furkes, kao nagradu za naša postignuća omogućila put u CERN i Švicarsku. To je bilo jedno iznimno iskustvo vidjeti centar svjetske fizike i tog napretka. Na tome sam im jako zahvalan. Najzanimljiviji mi je bio centralni collider, mjesto u kojem se sudaraju čestice i taj ogroman detektor, koje je vrh, ne sam fizike nego i inženjeringa i elektronike. Sve to na jednom mjestu – ispod zemlje. Iznad zemlje pak, s druge strane, vrhunski informatički sustavi i ljudi koji su entuzijastični oko toga. To je nešto što ostaje u sjećanju.

Nela: U četvrtom razredu bio si i na Olimpijadi iz astronomije i astrofizike u Rumunjskoj, je li tako?

Ivan: Na mene je najveći utjecaj u srednjoj školi imao profesor Car iz fizike, koji mi je bio i razrednik. Od prvog razreda je radio puno s nama i tumačio s razumijevanjem. To je na kraju vodio do Olimpijade iz astronomije i astrofizike u četvrtom razredu u Rumunjskoj.

Nela: Od svih ovih stvari u kojima si dobar i koje si radio tokom osnovne i srednje škole, kako si se odlučio koji fakultet upisati?

Ivan: Odlučio sam upisati Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu zato jer mi je pružio spoj stvari koje su me zanimale – fizika, elektonika, matematika, programiranje. Super mi je na fakultetu. Trenutno se pribižavaju ispiti za treći semestar. Zanimljivi su ljudi s kojima se susrećem, puno sam novih prijatelja upoznao iz cijele Hrvatske. To je najveće bogatstvo – ne da samo upoznajem druge, nego tako upoznajem i sebe. Živim u domu i cijelo vrijeme sam okružen mladima.

Nela: Mlada si osoba koja cijeli život ulaže u svoje obrazovanje. Kako bi ti ocijenio naš obrazovni sustav?

Ivan: Mislim da je dosta težak, da se uče napredne stvari u odnosu na ostale zemlje i treba cijeniti to da je sve besplatno ako se trudiš, jer to nema baš u drugim zemljama. To moramo naučiti cijeniti. Ali opet, vjerujem da se može puno bolje. Vjerujem da je glavni cilj obrazovanja, ne samo pusto znanje, nego iskustvo za stvarni život. Da je cilj osnovne i srednje škole zainteresirati, a ne stvarati pritisak što se tiče dobrih ocjena. U školi nam treba i više stvarnih, životnih iskustava i na taj način ih motivirati. Ako nećemo ulagati u obrazovanje, onda nam nema smisla ulagati u ništa drugo. Obrazovanje bi trebalo biti temelj cijelog našeg društva. Imamo pregršt vrhunskih ljudi, koji su cijenjeni u cijelom svijetu, ali odlaze van. Mislim da mi mladi moramo krenuti u neku inicijativu i pokrenuti nešto da bi što više nas ostalo i radilo na izgradnji Hrvatske. Mislim da ne postoji Koprivničanac koji ne voli Koprivnicu, čovjek koji ne voli svoju domovinu, ali zbog sebe i svoje budućnosti ide van. Ja bih volio kad bi se to promijenilo i kad bi mogli vratiti vjeru svakom mladom čovjeku da možemo nešto napraviti.

Nela: Gotovo trideset godina nakon Univerzijade 1987., ove godine će se u Zagrebu i Rijeci održati Univerzijada 2016., službenog naziva Europske sveučilišne igre Zagreb – Rijeka 2016. Trenutno radiš aplikaciju za tu Univerzijadu. O čemu se zapravo radi?

Ivan: Radi se o službenoj aplikaciji za Unverzijadu na koju sam dospio putem natječaja za studente. Prijavili smo svoje ideje i trenutno su u finalu iz svake kategorije po tri projekta. Mi smo zapravo prestali s natjecanjem jer su se naši projekti toliko svidjeli žiriju da su odlučili sva tri projekta spojiti u jednu aplikaciju. Moj dio je Hrki – maskota Univerzijade. Ideja je imati Hrkija kao vlastitog mobilnog ljubimca koji ima tri komponente. Ima svoje zdravlje, znanje i sreću i one rastu na temelju čovjekovog kretanja u stvarnom svijetu. Na primjer, ako natjecatelj dođe u Zagreb i odluči posjetiti katedralu, znanje njegovog Hrkija raste. Ako se druži fizički sa što više osoba, raste sreća njegovog Hrkija, a ako odlazi na natjecanja, sportska događanja ili samo hoda i tad Hrkiju raste zdravlje. Cilj aplikacije je da se ljudi ne zatvaraju u svoje krugove, već da se druže i upoznaju kulturu grada.

Nela: Ali to nije sve. Uz to što studiraš, radiš aplikaciju za Univerzijadu, radiš i u Rimac Automobilima.

Ivan: Da, u slobodno vrijeme radim u Rimac Automobilima. Radim na aplikaciji za upravljanje vozilom i trenutnim stanjem auta. Radim tamo nešto više od mjesec dana i okolina u kojoj radim je super, stalno se nešto radi i zanimljiv je taj sam proces proizvodnje. Mislim da ne postoji niti jedna firma u svijetu koja ima cijeli proizvodni proces na jednom mjestu.

Nela: Druga si godina fakulteta, ali sigurno imaš neke planove za budućnost.

Ivan: Volio bih ostati u Hrvatskoj. Možda kratko otići vani, samo zbog iskustva da vidim kako to vani funkcionira s ciljem da poboljšam stanje ovdje. Želja mi je dok skupim dovoljno iskustva otvarati poslove, stvarati vrhunska radna mjesta i brinuti o siromašnima jer vjerujem da je Bog svakog stvorio s razlogom.

Članak je objavljen u sklopu projekta “Koprivnica jučer, danas, sutra” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).