U četvrtak, 10. rujna, navršilo se pet godina otkako nas je napustio književnik, ilustrator, grafičar i crtač stripa Zvonko Todorovski.
Todorovski je rođen 1960. godine u kosovskom Prizrenu. Osnovnu i srednju školu završio je u Koprivnici i Varaždinu, gradovima kojima se uvijek rado vraćao. Svoj je umjetnički put počeo grafikom i stripom – prvi se put predstavio na izložbi Novi kvadrat nekad i danas, 1984. godine u zagrebačkog Galeriji SC-a. Posljednju samostalnu izložbu održao je 1997. u Varaždinu.
Dvije godine kasnije odlazi u Zagreb, gdje je živio i radio zajedno sa slikaricom Magdom Dulčić, koja je ilustrirala većinu njegovih knjiga. Nakon desetljeća provedenog u Zagrebu Zvonko i Magda sele u Koprivnicu, u potrazi za mirnijom i manje zahtjevnom sredinom. Ovdje se povezao s podravskim umjetnicima i obnovio stara poznanstva, a u Koprivnici je ujedno predstavio i svoju posljednju knjigu. Preminuo je u noći 10. rujna 2010., u pedesetoj godini života.
Prvi roman, Mirakul od mora, objavio je 2002. godine. Uslijedili su Prozor zelenog bljeska i Mrlja, svi radnjom smješteni na otoku Hvaru. 2007. godine na red je došao i roman za djecu Plavi trubač. Obradio je i biografiju Petra Hektorovića, dok se u Vjetrovima Lampeduze poslužio brodskim dnevnikom starog jedrenjaka. More pravog kapetana smjestio je u varaždinski starački dom, a svoje posljednje djelo, roman za mlade Mjesečev prolaz, predstavio je 2009. godine u Koprivnici. Smrt ga je grubo prekinula u dovršavanju romana Iza duge.
Pisao je i scenarije za stripove i filmove. Stripove i ilustracije objavio je u Patku, Poletu, Sinusu, Varaždinskim vijestima, Kapitalu i Arkzinu.
Dobitnik je nagrada Grigor Vitez i SFERA za Prozor zelenog bljeska, nagrade Mato Lovrak za Mrlju, nagrade Anto Gardaš za Vjetrove Lampeduze, a nominiran je i za međunarodnu nagradu Mali princ.
Siniša Bosanac: Bilo dobro ili loše, uvijek je bio nasmiješen
Todor je u mom životu dolazio poput valova. Početkom osamdesetih družili smo se prilično intenzivno u Zagrebu, onda je otišao u Varaždin pa smo se opet susreli početkom devedesetih i na kraju nakon što se ponovno doselio u Koprivnicu. Ne mogu reći da ga jako dobro poznajem, ali mogu reći da ga je Bog obdario talentima za umjetnost. Svirao je, crtao i na kraju sa četrdeset godina počeo pisati. Koliko uspješno – o tome govore nagrade. Ono po čemu ću ga pamtiti nisu ni stripovi ni knjige niti pjesma Vinski slapovi. Ono po čemu ću ga pamtiti jest njegov osmijeh i njegov neizmjerni optimizam. Bilo mu dobro, bilo mu loše. Njegov osmijeh i prihvaćanje situacije ono je što ću uvijek nositi u svom srcu. Njegovim odlaskom izgubili smo dobrog duha.
