Piše Vesna Peršić Kovač.
Paljenje uskrsnog krijesa, običaj koji je bio raširen skoro po čitavoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u naše je krajeve došao vjerojatno s područja srednjoeuropskih zemalja. Sporadično, u pojedinim je mjestima sačuvan do danas.
Osim naziva krijes, uobičajeni su još i drugi (vezani uz kajkavski oblik naziva za Uskrs): vuzmica, vuzmenka, vuzemlica… Odnose se na vatre koje se pale u predvečerje Velike subote ili ponegdje noću. Najčešće se pripremaju tako da se u zemlju zabodu četiri visoka stupa (do 6 metara) između kojih se slažu cjepanice, suho granje i lišće. U prošlosti su ih izrađivali i čuvali pastiri, a danas je to posao svih stanovnika jednog naselja ili ulice.
Najčešće jednu vuzmicu izrađuju i pale svi stanovnici jedne ulice ili naselja, uključujući žene i djecu što u prošlosti i nije bio čest slučaj, pri čemu za cjelonoćno bdijenje uz vatru održavaju pravu veselicu s konzumiranjem hrane i pića. Na području između koprivničkih prigradskih naselja Starigrad i Draganovec do danas se održao običaj paljenja nekoliko manjih uskrsnih vatri. Pripremu i paljenje provode stanovnici naselja, a odvija se u predvečerje Velike subote.
Navedene uskrsne vatre oblik su obrednih godišnjih vatri čija je uloga apotropejska: štite od zlih sila, radnji i bića. Stoga je čest slučaj da se preko dogorjele vatre prevodi stoka; pepeo i ostaci dogorjelog drveta s krijesa nose se u polje, a ponegdje je bio prisutan i običaj u kojem utišanu vatru preskakuju mladići i djevojke. Osim simbolike čišćenja od zlih sila, ovo je bila prilika mladićima da pokažu vlastitu snagu i spretnost, a djevojke su vjerovale da će im preskakivanje vatre osigurati brojno i zdravo potomstvo.
