Posljednjeg tjedna u listopadu i prvoga u studenom na podravskim ste poljima mogli uočiti skupine mladih ljudi kako lutaju usred ničega i pritom kao da nešto traže. To bi bilo samo djelomično točno – oni ne traže, već rekognosciraju. Riječ je o mladim arheolozima čija je misija upoznati, katalogizirati i klasificirati arheološko blago Podravine.
Ovaj je prostor, naime, ljude od davnina privlačio da njime putuju, trguju, ali i da se ovdje naseljavaju. “Krivac” za to je rijeka Drava koja je prije svega predstavljala važan prometni pravac, a njena veza s Dunavom ujedno je bila i veza Zapada i Istoka. – Dunav je u prošlosti bio “centar svijeta” – objašnjava Andreja Kudelić sa zagrebačkog Instituta za arheologiju. – Ljudi su živjeli ovdje od neolitika, znači od kamenog doba, šest ili sedam tisuća godina prije naše ere.
Gornja Podravina stoga je arheološki plodna, što zna svatko koga je put nekom prilikom odveo u koprivnički muzej. No, to područje koje zatvaraju hrbat Bilogore i poplavna nizina Drave još uvijek nije dovoljno istraženo i brojne povijesne tajne još uvijek su skrivene pod našim njivama, šumama i jezerima. S tim na umu, Institut za arheologiju udružio je snage s Arheološkim muzejom i Filozofskim fakultetom u Zagrebu te prošle godine, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, počeo s rekognosciranjem navedenog prostora. Što ta komplicirana riječ znači?
– Ovo što mi radimo službeno se zove terenski pregled gornje Podravine – pojašnjava Andreja. – To je jedna od metoda arheoloških istraživanja u kojoj pregledavamo površinski teren, dakle bez iskopavanja. Hodamo oranicama i prikupljamo ulomke keramike, željeznih predmeta i sve drugo na što naiđemo. To radimo sustavno: znači, ako negdje ne nađemo ništa, to nam je također vrijedna informacija jer nam pomaže u shvaćanju prostorne distribucije nalaza.
Prapovijesni šapat na podravskim poljima
Tako su Andreja i Filomena Sirovica iz Arheološkog muzeja ove jeseni povele skupinu studentica iz Koprivnice i Zagreba na polja u okolici Sigeca. Vrijeme ih je savršeno poslužilo: jutarnja magla prijepodne bi se raspršila i ostatak dana bio bi sunčan i ugodno topao, što su idealni uvjeti za rad na terenu. Prošle godine vodile su dvije skupine studentica i studenata područjem od Koprivničkih Bregi prema Hlebinama i dalje prema Komatnici i Dravi. Jesenas je na red došao potez od Peteranca prema Sigecu i sjeveroistočno prema rijeci, a iduće godine u planu je područje oko Torčeca.
Što su našli prilikom tih preliminarnih istraživanja? – Imamo nalaze iz svih razdoblja, od suvremenog doba do najstarijih, prapovijesnih artefakata – kaže Andreja. – Primjerice, baš smo jučer dokumentirali stari mlin blizu Sigeca koji je već preoran i ostali su samo površinski nalazi. Mlin je odavno zaboravljen, ali, eto, uspjeli smo ga dokumentirati. Ovdje zapravo imamo presjek kroz čitavu prošlost. Ove smo godine našli jedno zgodno dlijeto ili kamenu sjekiricu koja je sigurno prapovijesna, ali ne možemo ju još precizno datirati. Vjerojatno potječe iz bakrenog ili brončanog doba.
Kada nađu nešto zanimljivo, procedura je jasna. – Materijal operemo i napravimo statističku analizu: datiramo ga, ubacimo podatke u Excel i GIS, radimo analizu distribucije i predajemo ga lokalnom muzeju, u ovome slučaju Muzeju grada Koprivnice. Svaki tako prikupljen predmet mora ići u lokalni muzej.
Trase terenskog pregleda planiraju se prema dostupnim podacima, pri čemu su od neprocjenjive vrijednosti konzultacije s upućenim ljudima koji dobro poznaju ciljano područje. Jedan od njih, kojega bez problema možemo nazvati amaterskim stručnjakom za podravsku arheologiju, jest Ivan Zvijerac.
I bodež u peti doprinos je znanosti
Ivan Zvijerac strojarski je tehničar iz Torčeca koji se u arheologiju, prošlost i starine općenito zaljubio već u ranoj mladosti. – Uvijek me zanimala povijest – kaže. – Počeo sam s prikupljanjem starog novca, dokumenata i knjiga još u osnovnoj školi. Čitao sam povijesne romane, gledao povijesne filmove i tako dalje. Za to je zaslužna i učiteljica Milica Lakuš, inače iz Torčeca, zatim profesor Mikotić iz Koprivnice… Bilo je ljudi iz prosvjete koji su na jedan specifičan način znali ispričati tu povijest i onda to jednostavno krene, upoznate ljude sa sličnim interesima… – Potom je došlo i osnivanje Društva za povjesnicu i starine Torčec, čiji je Zvijerac aktualni predsjednik.
Tako se, malo po malo, počela stvarati i vrijedna arheološka zbirka. – Puno su mi pomogli i prijatelji – nastavlja Zvijerac. – Znali su čime se bavim i znali su da me ne zanima nikakva prodaja ili razmjena pa su mi donosili stvari koje su sami pronašli, njima zahvaljujem na velikom povjerenju. Cijela moja obitelj u tome sudjeluje. Tim predmetima ja nisam vlasnik; ja sam im samo čuvar i prosljeđujem ih struci, neka se ona njima bavi na odgovarajući način.
Teško mu je prisjetiti se prvog predmeta koji je udario temelje današnjoj zbirci, no jasno pamti pronalazak jednog brončanog bodeža. – Imali smo tu u selu maleno jezerce gdje su ljudi kopali šljunak za poljske puteve. Jednoga smo dana tako kopali i mom se prijatelju taj bodež zabio u petu. Bila je to prilično bolna priča, a bodež se i danas nalazi u zbirci.
Nemoguće je reći i koliko je predmeta u zbirci. – Robert Čimin i Muzej s kojima divno surađujem trenutno rade na registraciji zbirke, odnosno na stručnom popisivanju svih predmeta. Mislim da je popis sada na oko 1.300 predmeta, ali u konačnici će se sigurno popeti na nekoliko tisuća – kaže Zvijerac.
Zbirka će, prema propisima, biti registrirana u Ministarstvu kulture. Zvijerčeva je želja da ostane u Torčecu pod okriljem njegove obitelji, gdje se nalazi već dvadesetak godina, a naposljetku će biti donirana Muzeju ili nekoj drugoj sličnoj ustanovi. – Mnogi su od tih predmeta već registrirani i objavljeni u znanstvenim publikacijama – ističe Zvijerac, te ponavlja: – Mi nismo vlasnici te zbirke, već samo njeni čuvari. Osobno sam već oko dva desetljeća član Hrvatskog arheološkog društva, kao amater; ne smatram se kolekcionarem i nisam kolekcionar, ta mi riječ pomalo smeta. Ne zanimaju me trampa, prodaja, ovo-ono. Ova je zbirka samo moj doprinos arheologiji i tom segmentu očuvanja kulturne baštine, a naravno i izvor osobnog zadovoljstva. Želim to raditi na primjeren način, u skladu sa zakonima i za dobrobit znanosti i struke.
Zbirka jedinstvena po svojoj otvorenosti
Zvijerčeva zbirka ima golemu arheološku vrijednost, ali i on sam, ističe Andreja Kudelić, svojevrstan je dragulj u često neurednom svijetu amaterske arheologije. – Zvijerac već jako dugo surađuje s Institutom, to je krenulo preko Zorka Markovića – kaže ona. – On jako dobro poznaje teren, ali što je još važnije, on svoju zbirku ne skriva nego dolazi k nama i kaže evo, pogledajte što imam, napravite nešto s tim. Dio materijala iz njegove zbirke poslužio je i meni za doktorat. Lani je, zahvaljujući dobroj suradnji, dobio nagradu od Instituta za arheologiju.
Zbog toga je zbirka iz Torčeca ne samo značajna, već i jedinstvena. – Jedinstvena je zbog te otvorenosti prema znanosti i suradnji s institucijama – govori Andreja. – Diljem Hrvatske ima jako puno privatnih zbirki. Ljudi čuvaju stvari po tavanima i ormarima, predmete koje su izorali iz polja ili slično, i ne žele to nikome dati, pokazati niti uopće reći ikome za to. Zvijerac je u tom pogledu jedinstven.
Ima i onih, nastavlja, koji hodaju poljima s detektorima metala i vade predmete iz tla, čime sačuvaju predmet, ali ga izvade iz konteksta i time nepovratno unište nalaz. To je, između ostaloga, ilegalno. – Prema važećim zakonima, sve što nađeš na površini tvoje je. No, sve na dubini ispod 50 centimetara vlasništvo je države – pojašnjava Andreja. Ista je stvar i s, recimo, meteoritima. Čak i ako vam padne u dvorište ili spavaću sobu, svejedno pripada državi.
Zvijerca, međutim, takva mutna posla ne zanimaju. Njegova je želja doprinijeti znanosti i boljem razumijevanju prošlosti gornje Podravine. Prvi je korak u svemu tome, naravno, popisivanje svih predmeta i potom službena registracija zbirke, a potom i smještanje u bolji, odgovarajući prostor. Taj je postupak sada pokrenut, no zbog velikog broja predmeta prilično će potrajati.
Zvijerac će za to vrijeme i dalje budno paziti na zbirku u Torčecu, Robert Čimin i njegov tim tu će zbirku pažljivo katalogizirati i registrirati, a Andreja i Filomena i dalje će studentice i studente arheologije voditi u duge šetnje maglovitim podravskim poljima. Svi oni imaju isti cilj: malo po malo, komadić po komadić, otkrivati skrivene tajne iz podravske prošlosti. Tko su ljudi koji su ovdje živjeli? Što su ovdje radili? Kakvi su im bili životi, čemu su se radovali, zbog čega su tugovali?
Zahvaljujući ovim vrijednim ljudima i njihovom entuzijazmu, svakog smo dana bliže odgovorima na ta pitanja.
