Koprivničanac Vladimir Šoštarić svoj kruh zarađuje u Norveškoj, točnije na otoku Frøya koji se nalazi 200 km zapadno od Trondheima. Od malih nogu velika ljubav mu je ronjenje. Ronio je kao sportaš, ronio je kad bi čistio jezera i mora, ronio je kada je učio druge kako da rone, a danas roni jer mu je to posao. Kaže, spojio je ugodno s korisnim.
— Iako sam završio Kineziološki fakultet, u ronjenju sam oduvijek i ovo mi se činio kao jedini logični korak. Ili to ili raditi u školi, a to nije bila opcija.
Kaže, na sjeveru Europe je završio igrom slučaja. — Faks mi je bio pri kraju pa sam gledao gdje bih se mogao dodatno školovati za ronioca pošto sam imao veliku želju, ali i vremena. Moj prijatelj Nestić i ja pronašli smo školu u Norveškoj koja je bila jeftinija opcija od onih u Njemačkoj, Škotskoj, Francuskoj, itd. Iz nekog razloga, Norvežani ju sufinanciraju pa nam je to bio veliki plus jer smo platili samo četvrtinu školarine. Tamo sam bio četiri mjeseca.
— U međuvremenu sam slao stotine mailova kako bih pronašao posao. Jedan mail otvorio je moj današnji šef koji je prije toga zaposlio dvojicu iz moje grupe u toj školi. Oni su mu rekli kako sam brzo naučio jezik i kako sam bio dobar u školi pa me pozvao na probu i ja sam otišao i eto, to je bilo prije godinu dana, a još mi je šef, haha. Svi mi se čude kako sam brzo naučio jezik, ali gledajte, radiš tamo, živiš tamo i jednostavno dođe. Srećom ‘imam uho za jezike’ pa mi nije bio problem. Jedino što me mučilo na početku bili su njihovi dijalekti. Nešto kao kada mi pričamo s Bednjancima, haha, ali brzo sam se priviknuo.
Vladimir dva tjedna radi u Norveškoj, a dva tjedna je kod kuće u Koprivnici, odnosno u Đelekovcu gdje živi s bakom Magdom. Kaže, dva radna tjedna znaju biti dugačka i naporna, ali što se mora, mora se. — Kada sam tamo, u pola sedam ustajem i krećem s radom. Prvo radimo provjeru broda i onda obavljamo ono što nam je zadatak. Radi se do sedam navečer, jedino u izvanrednim situacijama. Ako imamo neki projekt radimo prekovremene, a ako je oluja onda smo na brodu i ne radimo. Živim na brodu, uvjeti nisu bajni, ali nisu ni loši. Imam sobicu i krevet, što čovjeku više treba?
Nedavno su se preselili na veći brod pa je dobio i bicikl i malu teretanu u kojoj vježba što mu je jako važno jer mu je svakodnevni trening velika ovisnost. — Kad smo kod uvjeta, moram naglasiti i onu napozitivniju stranu. Hrana je odlična, a plaća ju firma. Odeš u trgovinu i kupiš sve što želiš, a račun dostaviš šefovima. Isto je i s putnim troškovima. Kupim kartu za avion, uzmem rent-a-car, a šefovi plate. To je zaista idealno.
Na poslu zna biti naporno, dosadno, ali i zabavno, ovisi kako gledate. — Ma nemoj me ništa pitati, ima jedna vrsta riba koja sliči onom listu. To je spora i velika riba, ali najveći problem je što je nonšalantna pa se zaletava u nas. Znači ti radiš, a on se zaleti u tebe, briga njega. Jedan moj šef ih doslovno mrzi, jednom je izašao na rub bazena i počeo se derati na ribe. Mi smo umirali od smijeha. Kaže, ja varim, a on se meni među noge zaletava, haha.
Kaže da s broda uglavnom ni ne odlazi jer su smješteni u jednom selu za koje je Đelekovec “velegrad” tako da ni nema što raditi van svog smještaja/radnog mjesta. Godina dana je iza njega, a Norvešku i Norvežane je ‘pročitao’ nakon dva tjedna. — Stereotip da su Skandinavci ‘hladni’ uopće ne stoji, barem iz mojeg iskustva. Topli, za zezanciju, ali kad se radi radi se.
Najveća razlika u odnosu na Hrvatsku vidi se u uvjetima na radu. — Što se tiče njih, tu je razlika zaista nebo i zemlja. Naravno, prvo i osnovno, plaća. Iako je moja trenutna plaća njihov prosjek i da živim tamo i dalje bih živio odlično, a onda možete zamisliti kako mi je s tom plaćom živjeti tu. Na poslu je uvijek sigurnost na prvom mjestu, ništa se ne pušta slučaju. Već na probnom roku dobio sam opremu od glave do pete što dovoljno govori samo za sebe.
U ovih godinu dana smislio je i idealan mix Hrvatske i Norveške. — Preselimo njihovu ekonomiju tu i mirni smo, haha. Ili jednostavnije, svi moji prijatelji presele se u Norvešku i ja sam miran, haha. U Hrvatskoj smo odrasli s nekom drugom predodžbom o poslu. Radiš od 8 do 4 i slobodni vikendi, ako ih uopće i imate (aluzija na novinarski posao, op.ur.). Kad malo bolje pogledam ja kad dva tjedna ne radim zaista imam vremena za sve tako da imam osjećaj da je to još bolji “deal”.
Kaže, Norveška bi mu mogla biti budućnost, ali i ne mora biti. — U principu nemam pojma, mijenjaju mi se planovi svakodnevno. Jedan dan kupujem auto, drugi stan, a treći dan si kažem što će mi to, idem putovati. Tako da, konkretnih planova nemam. Srećom, financijski sam situiran pa ne brinem previše. Ne znam, nadam se oporavku naftne industrije pa se nadam nekom offshore angažmanu. Trenutno se sigurno vidim tu još nekih četiri, pet godina.
Zaista Vladimiru nije dosadno u Norveškoj. Odricanja ima, ali ukoliko želite zaraditi na tako nešto morate biti i spremni. Njegov savjet svim mladima, ali i svim ostalima je da se odvaže, da skupe hrabrosti jer se zaista isplati, iako im sigurno neće biti lako. Iz njegove perspektive, u Hrvatskoj se mnogo toga mora promijeniti da bi se on vratio.
