Poklade i maskiranje spadaju među rijetke običaje u hrvatskoj tradicijskoj kulturi koji ne samo da nisu nestali, već posljednjih nekoliko godina (doduše u nešto izmijenjenom obliku) postaju sve popularnijima.
Piše: Vesna Peršić Kovač, etnologinja
U značenju naziva ovih običaja skriva se njihovo podrijetlo, kao i karakteristike. Tako je naziv “karneval” nastao od latinske riječi “caro-caris” što znači meso (u smislu jedenja, uzimanja mesa), a označava razdoblje koje prethodi Korizmi, odnosno vremenu nemrsa i posta. Drugo moguće značenje ovog naziva izvodi se iz latinskog naziva “carrus navalis” za brodove na kotačima koji su bili sastavnim dijelom svečanosti posvećenih božici Izidi i rimskih saturnalija, a one se smatraju i pretečom današnjih karnevala.
Naziv “poklade” odnosi se na razdoblje, vrijeme kada se prelazi iz mrsa u post, odnosno kada se meso ostavlja, pušta (pa otuda i srodan naziv “mesopust”). Treći naziv “fašnik”, karakterističan za kajkavsko govorno područje njemačkog je podrijetla, a znači “isprazniti zadnju čašu prije posta”.
U pojedinim hrvatskim područjima javljaju se još neki nazivi, no oni se prije svega odnose na sudionike običaja, a tek onda na sam običaj: “fašenki”, “fašenjkari”, “maškare”, “mačkare”…, te posebno poznati “zvončari”. Isti naziv u nekim se područjima odnosi i na pokladnu lutku koja se spaljuje na kraju običaja.
Početak pokladnih običaja određuje se prema crkvenom kalendaru.
Pokladni utorak, kao vrhunac maskiranja prethodi Čistoj srijedi ili Pepelnici kojom počinje korizmeni post i koja spada među pomične svetkovine što se vežu uz blagdan Uskrsa. Jedna od osnovnih funkcija maske je izazivanje smijeha ili zastrašivanje, no u prošlosti je često imala i ulogu zaštite od nekih viših sila. Najraširenije maske u hrvatskoj tradicijskoj kulturi bile su zoomorfne (maska konja, krave, koze, medvjeda, tovara…), ali i neki likovi ljudi koji se pojavljuju gotovo u svim krajevima, a od kojih je svakako najpopularniji dvospolni lik “baba i djed”, odnosno “baba nosi djeda”.
Za područje Podravine osobito je karakteristično bilo maskiranje preoblačenjem muškaraca u žene ili obrnuto, te oblačenje odjeće s obrnute strane uz obvezno skrivanje lica. Vrlo je popularna bila i maska kojom se lice prikazivalo na zatiljku maskirane osobe, dok se ono pravo prekrivalo maramom. Maske su izrađivane kod kuće, uz korištenje materijala dostupnih u svakom domaćinstvu i prekrajanje starih odjevnih predmeta.
Prema naravi na navedenih maski može se zaključiti kako je osnovna težnja sudionika ovog običaja, osim navedenog, bila prikriti vlastiti identitet. Oblik izvođenja običaja karakterističan za područje Podravine bio je formiranje maskiranih grupa (najčešće su te grupe predstavljale svatove) koje su obilazile mjesto izbjegavajući međusobne susrete.
Običaj maskiranih povorki i spaljivanja lutke na središnjem trgu novijeg je podrijetla i nastao je kao aktivnost organizirana u okviru lokalne zajednice, a ne spontano.
