Razgovarao: Marko Gregur
Prošle subote u Koprivnici je boravio Damir Vujnovac, putopisac koji je koprivničkoj publici nekoliko puta govorio o svojim putovanjima, doživljajima i iskustvima koje je na njima stekao. Ovaj put došao je kako bismo završili posljednje sitnice oko pripreme knjige ‘Glas iz Sahare’ koju će objaviti Umjetnička organizacija Artikulacije.
Vujnovac je rođen 1970. godine u Varaždinu gdje i danas živi – između putovanja. Uz poslove koji nemaju veze s njegovim putopisnim hobijem uspio je doživjeti preko trideset zemalja na tri kontinenta. Voli putovati Bliskim istokom, u gradovima pronalaziti ljude, a u pustinjama sebe. Njegova javljanja iz Bejruta, Jordana, ali i Sahare možete pronaći na kulturnom portalu Fama News, na kojem objavljuje i preporuke za čitanje knjiga u svojoj kolumni Bookmark.
Povod ovom razgovoru je Saharski maraton, na koji Damir kreće krajem veljače i knjiga Glas iz Sahare koja iz tiska izlazi ovih dana.
Damire, posjetio si priličan broj zemalja, a tvoje posljednje putovanje bilo je u Libanon. Što je to u Bliskom istoku, da privlači vas putopisce?
Bliski istok obiluje magnetizmom koji je teško ukratko objasniti. Kad se negdje osjećaš kao kod kuće i čini ti se da si tamo već živio, stvari djeluju potpuno drugačije no što to većina ljudi zamišlja i no što to mediji nastoje prikazati. Otvorenost ljudi, iskrenu radoznalost i nesebičnost lako je sresti i ona je tamo gotovo pravilo, dok to isto kod nas postaje iznimkom. To gostoprimstvo i prijateljstva za cijeli život stvorena u danu ili satu zajednički su nazivnik ljudima koji u tom dijelu svijeta žive. Priče što ih odande nosim duboko su se urezale u moje sjećanje, rekao bih i u moje biće. Ti su doživljaji postali dio mene i mog iskustva pa na neki način i utječu na moj svakodnevni život ovdje, u bitno drugačijem okruženju.
Rekao bih da putopisce privlači putovanje samo, a o osobnim afinitetima ovisi u koju će se stranu svijeta ono usmjeriti. Međutim, bez obzira o kojem se dijelu svijeta radi, putopisac želi publici prenijeti emociju koja ga je pogodila za boravka na nekom mjestu, bilo ono s druge strane globusa ili nedaleko kuće.
Negdje sam pročitao da je putovanje jedina stvar na koju potrošiš novac, a da te obogati. Ne slažem se da je jedino, ali sigurno je da obogaćuje. Što je najvrjednije što si ti dobio od putovanja?
Slažem se da je putovanje odlična investicija kojom dobivaš više no što si uložio. No naravno, to koliko ćemo iz bilo čega pa tako i iz putovanja izvući – ovisi o nama samima i našim motivima putovanja. Siguran sam da sam od putovanja dobio nezamjenjiva životna iskustva, bila ta putovanja samostalna, timska ili obiteljska. Dobio sam divna sjećanja kojima se lako hranim godinama nakon povratka, a dobio sam i prijateljstva s dragim ljudima s kojima su me ta putovanja spojila. Slučajno ili ne, rođen sam u Varaždinu. Istim takvim slučajem netko je rođen na jugu Jordana ili usred pijeska Sahare. Divno je imati priliku ispreplesti svoju sudbinu s tim ljudima i međusobno obogatiti živote. Vjerujem da je to najveće bogatstvo na koje ne može sjesti nikakva porezna uprava. Revizija je u tom slučaju i više nego poželjna, njome se samo pojačavaju dojmovi i veze, kao i želja za nastavkom putovanja i otkrivanjem novih ljudi i krajeva.
Za dva tjedna po drugi put putuješ na Saharski maraton. O čemu je riječ?
Saharski maraton sportska je i humanitarna priredba kojom Saharci (pripadnici naroda Saharawi), što već četrdeset godina žive u izbjeglištvu, pokušavaju pažnju svijeta privući na situaciju i uvjete u kojima žive. Maraton se trči među izbjegličkim gradovima zapadnog Alžira u kojima su Saharci pronašli privremeno utočište, bježeći od marokanske agresije još 1976. godine. Za to su vrijeme organizirali život u izbjeglištvu, osnovali vrtiće i škole pa ih krasi visoka pismenost (više od 90%) na dva jezika, arapskom i španjolskom.
Nisam maratonac, no sudjelovanje u utrci na 10 kilometara ili 21-kilometarskom polumaratonu hodanjem daje mi zadovoljstvo saharskim iskustvom, ali i osjećajem da činim dobru stvar. Tamo sam prošle godine upoznao drage ljude koji su svoju koricu kruha i mjesto na podu šatora rado podijelili sa mnom pa me emocionalna i moralna obveza koju prema njima osjećam navela da se zauzmem za to da o njihovoj situaciji progovorim u Hrvatskoj.
Zauzeo si se i rezultat je tu. S tobom naime u Zapadnu Saharu putuje i knjiga Glas iz Sahare koju smo imali zadovoljstvo objaviti. Kako je došlo do ideje za knjigu i kako je išla priprema, s obzirom da je riječ o knjizi u kojoj su tekstovi osim na hrvatskom, još i na arapskom i engleskom?
Vidjevši s kakvom željom mali Saharci odlaze u školu po nova znanja, a uvjerivši se u siromaštvo knjižnog fonda i nedostatak pisanih tragova njihove kulture, uz pomoć učiteljice Minetu Larabas prikupio sam četrdesetak dječjih literarnih radova. Te smo radove s arapskog preveli na hrvatski i engleski jezik te ih u nakladi Artikulacija otisnuli u knjižicu Glas iz Sahare čije primjerke nosim u carstvo pijeska da razveselim mališane, ali i da time pomognem sačuvati njihov i moj zajednički trenutak u vremenu.
Priprema je zahtijevala velik angažman i puno truda, na čemu sam zahvalan dobrim ljudima što su mi pomogli djelom ali i financijama, prikupivši tako sredstva dovoljna za tiskanje ove jedinstvene zbirke dječjih radova. Veselim se trenutku predaje zbirke malim Saharcima, ali i predaji likovnih radova zagrebačkih školaraca Saharcima, kao i pernica i slikovnica koje su skupili varaždinski gimnazijalci.
Tijekom zadnjih godinu dana na mojim brojnim putopisnim predavanjima i gostovanjima u medijima dobio sam priliku upoznati našu javnost sa saharskom situacijom i, nadam se, senzibilizirati barem njen dio s ljudima koji žive usred ničega, ovisni o dostavi pitke vode i humanitarne pomoći. Dio knjiga koji ne odnesem u Saharu ostati će ovdje, knjižnicama i školama što su mi pružile podršku, kao podsjetnik na djecu koju je svijet zaboravio.
