Tihomir Samoščanec napustio je rodni kraj i otišao raditi u Njemačku. Kao instalater grijanja i vode, iz Koprivnice je prvi puta poslom otišao 2011. da bi se dvije godine kasnije, ulaskom Hrvatske u EU, i zaposlio kod njemačkog poslodavca. No, velika ljubav mu je biciklizam, osobito brdski biciklizam koji ga je odveo u Boliviju na, ni manje ni više – Cestu smrti.
Nakon muke s dokumentacijom, Tihomir se zaposlio prvo u Frankfurtu, a potom u Berlinu gdje i danas radi, u jednoj privatnoj firmi. Kad god nađe vremena, sjeda na bicikli odlazi u prirodu. — Šume, brda i planine oduvijek su me privlačile, tu sam sretan — kaže. — Pogotovo kada vozim bicikl. Ne vidim se u tom sportu kao nekog trkača, ja sam više freerider: volim spust s brda, voziti staze i otkrivati nove, a i graditi, to ekipa iz Koprivnice zna.
Berlin nema nekih brda, nastavlja Tihomir, ali ima jako dobro uređenih staza za sve stilove biciklizma. Nedaleko od njegovog stana postoji šuma u kojoj može uživati u MTB vožnji. Ipak, srce ga je vuklo dalje: na drugu stranu svijeta.
— Bolivija je već dugo bila moja destinacija snova — kaže. — S vremenom, karte su se posložile i tako sam odlučio ove godine posjetiti ovu stvarno divnu zemlju.
Bolivija slovi za siromašnu zemlju, ali Tihomira je očarala svojim ljepotama. Turizam je, kaže, jako razvijen i posjećuju ju tisuće ljudi iz cijelog svijeta jer je stvarno nešto posebno. — Osobno sam se odlučio za La Paz jer je centar različitih brdskih sportova: biciklizma, planinarenja i mnogočega drugog.
Cesta smrti ili Death Road jedna je od atrakcija koja mami tisuće i tisuće turista i adrenaline junkieja svake godine. Takvi ljudi, kaže Tihomir, to jednostavno moraju probati. Riječ je o jednoj od najopasnijih cesta na svijetu. Nalazi se 2 i pol sata vožnje od La Paza u provinciji Yungas i na njoj, prema procjenama, 200 do 300 ljudi izgubi život svake godine.
— Ta je cesta ranije bila alternativan put koji spaja dvije provincije. Izgradili su ju zatvorenici, a nadimak “Cesta smrti” dobila je zbog masovnih nesreća i brojnih izgubljenih ljudskih života — opisuje Tihomir. — Voda se stalno slijeva s planina i otkida dijelove ceste, zbog čega ona postaje jako opasna za promet i bilo je puno slijetanja kamiona i ostalih vozila u provalije kojima se ponekad ne vidi kraj zbog niskih oblaka koji skrivaju tlo, prizor koji uistinu zaustavlja dah.
Biciklisti koji se odluče spustiti Cestom smrti startaju na otprilike 4.600 metara nadmorske visine. Put je dug oko 30 kilometara, a može ga voziti svatko od 16 godina starosti nadalje, maloljetnici uz suglasnost roditelja. — Sve je to turistički organizirano, vožnju uplaćujete u jednoj od agencija kojih u La Pazu ima preko 30. To su timovi koji se brinu o tome da dobijete sve što vam je potrebno od opreme. Svaki tim ima instruktora koji se vozi ispred kolone, određuje tempo brzine, signalizira na opasnosti i tako dalje — kaže Tihomir.
— Unatoč tome, puno ljudi se polomi. U mojoj su grupi dva dečka razbila laktove, a jedna se cura tako razbila da je hitno prevezan u bolnicu. To se događa kada dođe netko s nula iskustva, točnije ne vozi se biciklom ni do dućana. Po mom mišljenju staza nije tako zahtjevna i uz malo pažnje svatko ju može odvoziti na svoj način.
Sama Cesta smrti vozi se oko dva i pol sata uz pauze za fotografiranje ili presvlačenje. — Na startu i na višim dijelovima staze, oko 3.700 metara i više, je hladno, osobito kad vozite 70 ili više kilometara na sat, no niže se kuhate i kupate u znoju koliko je vruće jer ima nekoliko dijelova koje se mora pedalirati — pojašnjava Tihomir.
Tu je i nekoliko spektakularnih atrakcija. — Tamo su slapovi koji se direktno slijevaju na samu cestu, kao da prolazite kroz jedan veliki tuš — priča. — Ponori i litice kojima se gubi kraj u gustom zelenilu, ponekad su i dvostruko dublji, ali se ne vide od gustog raslinja.
Osim biciklizma, vremena ima i za druge bolivijske doživljaje, pogotovo za nadaleko poznatu gastronomiju. — Za to je zadužen grad Cochabamba koji je bio moje prvo odredište putovanja. Grad je dosta napučen prometom i ponekad izgleda kaotično. Sve vrvi ljudima, čuju se sirene, ljudi u masama prelaze cestu gdje ne bi trebali…
— Pojedini dijelovi grada su strašno neuredni, puni smeća i smrada fekalija, a samo dva metra dalje se kuha i jede u improviziranim mobilnim kuhinjama. Ulice su pune raznoraznih trgovaca koji prodaju sve i svašta: od jeftine kineske elektronike do odjeće.
Sljedeća vožnja čeka ga na planini Sorata u neposrednoj blizini La Paza, zahtjevniji tehnički singletrack koji svojom geografijom čini stazu jako spektakularnom.
