Dalibor Stevanović jedan je od najiskusnijih igrača Slaven Belupa. Kakav je bio njegov put od prvih nogometnih koraka pa preko Španjolske i Rusije do Koprivnice i Slaven Belupa, doznat ćete u nastavku.
Piše Zoran Vlah.
Nakon telefonskog razgovora, trebalo je vremenski uskladiti mjesto i vrijeme za dogovoreni intervju. Pošto Dalibor ima slomljeni prst na nozi i otežano hoda, a vrlo kratko se zadržavao u Koprivnici, nije bilo lako dogovoriti gdje ćemo se naći. Nakon drugog telefonskog razgovora, kaže Dalibor, ‘ajde prijatelju ja imam šišanje za 10 minuta, dođi ti kod Gorana, pa ćemo tamo popričati. I tako je i bilo, mjesto sastanka – frizerski salon!
Upoznajmo Dalibora!
Reci nam nešto o sebi i svojim nogometnim počecima.
Rođen sam 27. rujna 1984., sretno sam oženjen, imam dvoje djece, završio sam ekonomsku školu, trenutno studiram na fakultetu sportskog menadžmenta.
Sa šest godina počeo sam trenirati nogomet u nogometnom klubu Domžale, mama je bila za tenis, ali ljubav oca i mene prema nogometu bila je jača. Uz nogomet paralelno sam trenirao i karate u Ljubljani, ali zbog sve većih obaveza u školi, a i nogometu, morao sam odustati od toga nakon pet godina.
Nakon tri sezone u Domžalama odlazim u Olimpiju gdje sam proveo osam sezona. Sa 17 godina vratio sam se u Domžale i nakon toga 2006. godine odlazim u Real Sociedad u španjolsku Primeru.
Koja je bila za tebe najveća utakmica koju ćeš pamtiti cijeli život?
Definitivno je to bila utakmica protiv Barcelone. Igrali smo kod kuće pred krcatim stadionom protiv moćne Barcelone predvođene Ronaldinhom, Puyolom, Decom, Larssonom, Eto’om, Iniestom i ostalim zvijezdama Barcelone. Igrao sam od prve minute i to je definitivno utakmica koja će zauvijek ostati u predivnom sjećanju.
Kada bi morao izdvojiti jedan gol koji si zabio u svojoj karijeri, koji bi to gol bio?
Moram priznati da mi je definitivno najdraži postignuti pogodak za Vitesse protiv Ajaxa, naime tu utakmicu s tribina pratila je moja supruga s mojim sinom koji je imao samo pet mjeseci i to je bio njegov prvi dolazak na stadion. Naravno, gol sam proslavio s njegovom dudom varalicom.
Nastupao si i za reprezentaciju Slovenije.
U reprezentaciji Slovenije imao sam prilike igrati već od mlađih uzrasta, znači od U-16 pa sve do A reprezentacije. Zauvijek će mi ostati u lijepom sjećanju Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi te domaća pobjeda protiv Rusije pod vodstvom Guusa Hiddinka.
Od svih tih sjajnih igrača protiv kojih si igrao, protiv koga je bilo najteže?
Messija, definitivno. To je igrač ipak posebne klase. Misliš da si tu blizu, da mu možeš oduzeti loptu, a sekundu kasnije njega više nema. Mislim da je to bila jedna od posebnih utakmica u mojoj karijeri, Argentina – Slovenija u Buenos Airesu, krcat stadion, navijanje, nasuprot tebe moćna Argentina. Utakmica o kakvoj svaki igrač sanja.
Nakon Slovenije, Španjolske, Izraela, Nizozemske, Poljske, Rusije, kako si došao u Slaven Belupo?
Nakon dvije godine u Rusiji stiglo je nekoliko ponuda od klubova, ali za mene nije to bilo to, nisam bio zadovoljan, te sam odlučio sačekati pred sam kraj prijelaznog roka. Nakon odbijanja nekih klubova, jedne večeri imao sam napad slijepog crijeva, završio sam na operaciji u bolnici. Nakon operacije pred sam kraj prelaznog roka, bilo je nekih ponuda iz Slovenije i u tome trenutku zazvoni mi mobitel i stigao je poziv Gorana iz Argon Sporta iz Koprivnice i pitao me jesam li zainteresiran za dolazak u Slaven Belupo. Nakon toga slijedili su razgovori s trenerom i upravom i moram priznati da smo se vrlo brzo dogovorili i stigao sam u Koprivnicu.
Kakvi su tvoji planovi za budućnost?
Trenutno nemam nikakvih planova, jedino što želim da se što prije oporavim od ozljede prsta koju sam zadobio u kup utakmici i da mogu mirno krenuti s ekipom s pripremama za novu natjecateljsku sezonu u 1. HNL.
