Ako nešto radiš, radi to pošteno ili uopće nemoj raditi.
Rečenica je to koja ponajbolje opisuje životni, umjetnički i kreativni put Slavena Kosanovića Lunara, istaknutog hrvatskog umjetnika grafita, i Gordana Cvetnića, začetnika Graffiti Ranča Legrad. Ovaj dvojac na Praznik rada je baš na ranču u Legradu, imanju koje ih i fizički povezuje, proslavio 20. obljetnicu aktivizma i prijateljstva kroz druženje koje je okupilo velik broj umjetnica i umjetnika iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva.
Osim u prvomajskom grahu, uživalo se tako i u stvaranju predivne ulične umjetnosti, a sve kako bi se opravdao moto obljetnice “Tko crta, zlo ne misli”, isti onaj moto kojim su se Slaven i Gordan vodili od upoznavanja pa sve do današnjeg dana.
Pruga je duga 20 godina, a vlak pun iskustava
Kako nam je to rekao Slaven, Gordana je upoznao prije točno 20 godina u Zagrebu na hrvatskom dijelu tadašnjeg najvećeg svjetskog grafiti festivala.
– Gordan je došao s fotoaparatom i tamo smo se upoznali. I godinama nakon smo se sretali i viđali, a 2010. godine sam prvi put došao ovdje u Legrad na večeru i druženje te je tu počela konkretna priča na relaciji Zagreb – Legrad i obrnuto – naglasio je Slaven.
Inače, Graffiti Ranč Legrad mali je kolektiv koji kroz uličnu umjetnost već dugi niz godina unosi boje u svakodnevicu gradova i sela diljem Hrvatske, pa i šire. Ranč je svojevrsni muzej grafita na otvorenom, ujedno i Gordanov dom.
– Manje-više svi globalni festivali usmjereni su na megalomanske površine i na velike sponzore, a ovo tu mjesto i ovo Prvomajsko druženje je ostala naša prijateljski bazirana priča smještena u prirodi i mirnom okruženju s prirodnom hranom, ušćem Mure u Dravu… Svima nama koji smo odrasli u gradu to je relaksirajuće i nešto što nam jako fali tamo među zgradama. Umjetnici imaju tendenciju da rastu i da rade velike fasade, no ovaj ranč ostao je mjesto našeg veselja i satisfakcije koja nas vuče dalje i motivira nas iznova – objasnio je Slaven.
Legalnih mjesta za crtanje grafita zapravo i nema
S njim se složio i Gordan poručivši da je ranč otvoren tijekom čitave godine, a osim povodom Praznika rada, ova ekipa organizira još jedno godišnje veliko okupljanje i to povodom Martinja.
– Živim ovakvim tipom života već 20-ak godina. Ovo je dom svih nas, ranč nije samo privatno vlasništvo i planiramo ga pretvoriti u muzej prijateljstva, to jest ljudi povezanih kroz ovu kulturu. Ranč je za takve ljude otvoren 365 dana u godini – naglasio je.
Iako je imanje tehnički privatno, jasno je da je ujedno i legalno mjesto za crtanje grafita. Takvih je pak mjesta, rekli su nam Slaven i Gordan, jako malo, u hrvatskom javnom prostoru gotovo da ih ni nema.
– Tu ima problema jer legalna mjesta baš i ne postoje. Borimo se za njih, otvaramo sva vrata i guramo ovu priču – istaknuo je Gordan aludirajući na činjenicu da u Hrvatskoj ne postoji službena krovna institucija koja bi “pokrivala” grafitere.
Zahvaljujući kreativnim individualcima naš planet je šarenije mjesto
Slaven je nastavio da se priča stoga svodi na kreativne suradnje, to jest komunikaciju s klijentima koji od umjetnika naručuju grafite. Takav način komunikacije u Hrvatskoj, pa i u svijetu, na snazi je dugi niz godina.
– Diljem planeta postoje individualci koje vesele iste stvari i na taj način se povezujemo. U megalopolisima poput Tokija ili Rio de Janeira isto je kao i u Ivanić Gradu, Legradu ili Zagrebu. Svuda postoje kreativci koji guraju svoju priču – napomenuo je Slaven.
Naravno, nije sve u lovi, jasno je potvrdio Gordan. Naglasio je pritom da kroz Graffiti Ranč Legrad kolektiv rade samo neprofitne suradnje.
– Ne postoji tu recept, treba naći zlatnu sredinu pa da ovo što radimo ne bude direktno iskorištavanje za lovu, već da postoji duh. Mi smo odrasli na hip-hop kulturi i živimo ju, a da sad od nekog na silu idemo stvarati nešto, to nema smisla. Ako aktivizmom možeš zainteresirati kreativne ljude da jednako misle, to je onda dobro, jer ideja je važnije od love – poručio je Gordan.
Nemoj se nametati i izvoditi budalaštine, sve je u balansu
Ključna je i nenametljivost – važno je raditi intervencije u javnom prostoru bez prisile s ciljem uspostavljanja i održavanja suživota slučajnih prolaznika, grafitera i oslikanog betona.
– Beton je nešto na čemu je ova kultura nastala sa željom za oplemenjivanje tog betona koji je monoton i nije pretjerano human. Moja želja su uvijek intervencije na površinu koja to zahtijeva i koja samim svojim postojanjem nalaže da bi bilo dobro da se na njoj desi likovna intervencija bez obzira na to je li to staklo, metal, drvo, zid… Želja mi je ne nametati takvu priču, već ući u simbiotički odnos s klijentima, koautorima, drugim ljudima… – napomenuo je Slaven.
Pretjerana nametljivost pak može rezultirati “horom vrana koje krešte u isti glas”, nastavio je.
– Ilegalni grafiti me ne vesele, osim jedino ofarbanih vlakova ili neke zanimljive intervencije. Puki banalni tagovi i slične budalaštine me ne interesiraju jer mislim da ih je jednostavno previše. Bilo mi je to napeto ’92. ili ’93. godine dok ih je u Zagrebu radilo dvoje-troje ljudi, a sad dok ih je 152 mi je apsolutno naporno i kao da hor vrana krešti u isti glas, nezanimljiva vizualna kakofonija. Zagreb se uz to dugo nije čistio i to se sve nataložilo. Sve originalne i unikatne stvari primijetiš jer imaju kvalitetu i time odskaču iz sive nezanimljive mase. Takve stvari me interesiraju, takve ljude želim imati blizu sebe te surađivati s njima i planirati. I u velikim gradovima “vani” koji imaju puno dužu povijest i kvalitetu postoje ljudi koji nemaju blage veze i koji se šlepaju, ali i isto tako postoje sjajni autori grafita – rekao je Slaven.
Upravo se njegovi radovi mogu vidjeti u velikim svjetskim gradovima poput Amsterdama, Londona, Melbournea, New Yorka, Pariza, Seoula ili pak Tokija, a da je sjedio kod kuće, pokrio se po ušima i radio što mu se kaže, to nikad ne bi postigao, mišljenja je.
– To je primjenjivo na sve discipline – od novinarstva, sporta ili hortikulture pa do kuhanja i bilo čega drugog. Kako bi pokojni deda rekao, “Ako nešto radiš, radi to pošteno ili uopće nemoj raditi”. Budi iznad, nemoj raditi to samo da radiš. Puno je ljudi koji se traže i nije nam lako, no osluškuj sebe, svoj tempo i svoj puls, vidi što ti paše. Znaš da živiš u interakciji s drugim ljudima i ne možeš se onda nametati drugima jer ono što je meni divno, tebi je možda grozno. Naravno da se neću popeti na Gornji grad i na frišku fasadu na silu nagurati svoj potpis. Mislim da je to za početak nepristojno, a onda i kontraproduktivno. Recimo, ne želim da mi netko dira šalicu dok pijem kavu ili da me gura u javnom prijevozu – drži se svojega, a ja ću se svojega. U međusobnom dogovoru pak može sve – zaključio je Slaven.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
