U svijetu koji često traži biranje između znanosti i umjetnosti, između ambicije i skromnosti, postoji netko tko svakim danom pokazuje da sve može ići zajedno, ako si dovoljno uporan, znatiželjan i, prije svega, svoj.
Njezino ime je Nikolina Isabella Marija Van Bregt. I ona je budućnost koju vrijedi upoznati već sada.
Nikolina je učenica trećeg razreda prirodoslovno-matematičkog smjera Gimnazije Fran Galović Koprivnica, ali ta nam rečenica ne otkriva gotovo ništa o njoj. Da biste ju zaista upoznali, morate krenuti dublje.
Kroz note koje svira na gitari, klavir koji sama uči, slike koje ostavlja na zidovima učionica, kroz sate koje provodi u laboratorijima, među kemikalijama i pokusima. Ili još točnije, kroz medalje koje donosi s državnih natjecanja i pozive koji joj stižu s međunarodnih olimpijada.
Da, Nikolina je državna prvakinja iz kemije. I da, ovog ljeta ide u Indiju, predstavljati Hrvatsku na Međunarodnoj Olimpijadi iz astronomije i astrofizike.
– Zapravo, kad sam došla u prvi razred, bila sam užasno uplašena. Nisam imala nikakvo predznanje iz kemije ni fizike. Svi su znali nešto, ja nisam. I onda sam počela učiti svaki dan – priznala nam je Nikolina.
Iz tog početnog straha rođena je upornost. Iz upornosti ljubav, a iz ljubavi rezultati.
Tako je Nikolina na dodatnim satovima kemije u školi ostajala po nekoliko sati nakon nastave, dok je doma sama rješavala zadatke. Pitala je profesore, tražila odgovore.
Na državnom natjecanju iz kemije ove godine stala je na najviše postolje i time otvorila još jedno poglavlje u svojoj priči.
– Kemija mi je postala kao drugi jezik. Svaki dan sam bila u njoj, i na PMF-u, i doma. Shvatila sam da je to predmet koji nije samo formula, nego ljepota u detalju – kaže.
Ali, Nikolina tu ne staje. Paralelno se priprema i za državno iz fizike, a zahvaljujući izvanrednim rezultatima na kvalifikacijama za olimpijadu iz astronomije i astrofizike pozvana je da Hrvatsku predstavlja na međunarodnoj razini.
Ovog kolovoza putuje u Indiju, zajedno s timom mladih znanstvenika i profesora iz Zvjezdarnice Zagreb.
– Još mi to nije sjelo… kao da nisam svjesna. Bit ćemo tamo 10 dana, imat ćemo teorijski i praktični dio… gledat ćemo zvijezde, učiti… ali, još mi to zvuči kao san – govori nam Nikolina.
Iako se još uvijek dvoumi hoće li jednog dana studirati kemiju, fiziku, možda kombinaciju negdje vani, možda čak u Nizozemskoj zna da ne mora odmah sve znati, ali zna što voli i zna kako se radi.
U pozadini cijele priče, diskretno stoje glazba, crtanje, i mlađa sestra kojoj možda znanost nije bliska, ali koja ima priliku odrastati uz sestru koja pokazuje da je sve moguće.
– Što me pokreće? Ljubav prema fizici, kemiji… i sad, astrofizici. To je to. Nema dalje – zaključuje.
