Josip Cugovčan nesumnjivo je stručnjak u tradicijskom oslikavanju i ukrašavanju pisanica voskom.
Ovo umijeće ukrašavanja uskršnjih jaja u Podravini desetljećima nesebično prenosi na mlađe naraštaje kroz radionice na svom imanju u Podravskim Sesvetama, a rado će sa svima podijeliti i svoje znanje o uskršnjim običajima podravskoga kraja.
U ovotjednom Retroglasu donosimo reportažu novinara Glasa Podravine Vinka Česija iz 1997. godine u kojoj je Cugovčan podijelio priču o načinu oslikavanja pisanica, odakle ljubav prema kulturnoj baštini Podravine te koji se običaji vežu uz Uskrs.
Podravske Sesvete izrađuju najljepše – hrvatske pisanice. Oslikavale su se u tom kraju još početkom stoljeća. Najviše djevojke, snehe, majkice. Danas, pak, još od sedamdesetih to uspješno i na svojstven način radi u svojoj moglo bi se reći majstorskoj radionici, gdje podučava i brojne male školarce, samouki slikar Josip Cugovčan Joška… tuš, olovka, akvarel, pastel, ulje na staklu. Pisanice kao uskrsna prigodnost i vještina!
-Nafčil sam je risati onak kak se to negda delalo, od Ane Halusek, sestre moje bake Jele, koja me, pak, poticala da zavolim narodnu baštinu, običaje i tradicije našega kraja. Tak sam počel skupljati vredne etnografske predmete, obnavljati sesvečku nošnju prema oštećenim uzorkima koje čuva zbirka umirovljenoga vučitela Željka Kovačića. Tkem na naredu, spašavam baštinu! Moja je zavičajna zbirka prava muzejska. Dakak, tu ima puno toga vezanoga za Vuzem – kazuje Joška.
Pisanice su, pak, posebna pripovijest.
– Nekoje z našega kraja, one Marije Šokec i Ane Halusek, skup z mojima, dio su zbirke zagrebačkog Etnografskog muzeja. S njima puno surađujem na običajima sesvečkog kraja, a školski deci pokazujem kak se oslikavaju pisanice – govori.
Oslikavanje pisanice – korak po korak
A, priča Joška, rade se ovako: po ljusci kuhanoga jajeta posebnom se pisalicom i rastopljenim voskom na svijeći šaraju ornamenti. Jaje se najprije stavi u svijetlu boju, potom sve tamniju. I svaki se put naslika dio cvjetne ornamentike, koji životinjski lik. Na kraju se jaje stavi u vruću crnu boju, obriše krpom, i dobije se višebojno ukrašena pisanica. Napiše se i pokoji stih, poruka, čitava pjesmica, npr: Oj sesvečko ravno polje/ gde moj dragi z plugom ore /niti ore niti pluži/ već za menom dragom tuži.
Umjetnik u svojoj raspjevanoj mašti kombinira boje cvjetnih latica sa srcima, pticama, stihovima, u prepoznatljiv stil kojemu – možemo slobodno reći – nema danas premca u Hrvatskoj, govori prof. Josip Barlek, kustos Etnografskoga muzeja u Zagrebu, rođeni Koprivničanec.
Cvijeće kao simbol proljeća i radosti uz najveći blagdan kršćanstva – Uskrs: maćuhice, potočnice, i druge proljetnice; poruke mira (golubica s grančicom), ali i patnje, stradanja, naroda hrvatskog u nemilom ratu – Županja, Ernestinovo, Valpovo, Vukovar…
Jel oćeš biti moja matka?
I danas podravske djevojke, žene, za Velikoga tjedna izrađuju pisanice. Na Vuzem je dekle z čašom deno v oblok. One kaj se oču sestriti, bratiti, v zamuž iti. Na obloku ostanu do Bele, Matkine nedele. kak velimo, ali i duže, pripovijeda Josip.
Prve nedjelje poslije Uskrsa mladost se okupi ispred crkve; sestri se ili po domaći, matka. Jel očeš biti moja matka, pitaju djevojke jedna drugu. Potom se razmjenjuju rupčići, a u svakom -pisanica. Djevojke jedna drugoj obećaju da će si govoriti matka dok goder so žive. Ako, pak, mladić daruje pisanicu djevojci, mam se zna da budu v selu svati. Cura bi svom izabraniku napisala na pisanici: Mili dragi s plave joke, gda mi dojdeš pod obloke. Ili: Suknjo moja z granama, pozdravi mi dragana. No, mladićima koji nisu dobrodošli pod djevojkin prozor, dalo se do znanja, da nebo ništ od njegvoga udvaranja: Mili dragi s plavim jočima, za te nebi ni noge zmočila. Od Pepelnice do Uskrsa -Korizma, od Uskrsa do Duhova – pedesetdnevnica… more se popevati, igrati, vzamuž iti – govori.
Zato će i pisanice još dugo iza Vuzma resiti prozore kuća i sobne ormare. Do neke nove ženidbene prigode.
