Godine 1986. novinar Glasa Podravine Ivan Peterlin i fotograf Tomislav Boršo uputili su se jedne subotnje večeri u Đelekovec s ciljem da izvijeste čitatelje kako se zabavljaju mladi.
Posjet jednoj takvoj zabavi za njih je bio pravo svjedočanstvo živahnog, pomalo neurednog, ali istovremeno uzbudljivog života mladih. Zabave tog tipa bile su ispunjene kontrastima: između klasične seoske atmosfere, prašnjavih i dimnih prostora, te moderne, burne zabave koja je odražavala želje i snove mladih – želju za opuštanjem, pokazivanjem i kratkotrajnim bijegom od stvarnosti. Tek djelić onoga što su doživjeli, prenosimo u nastavku.
Na izlasku iz đelekovečkog doma gdje je i dalje u toku bila jedna od onih klasičnih zabava, potpisnici ovih redova su prisustvovali zanimljivom dijalogu dvojice već dobro potkresanih individua:
– Stari, si kaj vlovil?
– Jesam jednu, al mi je zbrisala!
Eto, događa se da mačke zbrišu, a ljubopitljivije čitatelje valja izvijestiti i na vjerojatno pitanje: što ste vi sami uhvatili? Pa, ovako: uhvaćena je prehlada, prašina u nosnicama, uhvaćena je praznina u džepovima i vata u ušima. Nije ni loše s obzirom na to kako su drugi prošli, ali sve to valja opisati.
Bakterije nemaju nikakve šanse
Čovjeku se na mah, pri dolasku, učini da se čitava sala gdje se zabavlja bar tri stotine ljudi, pretvorila u ogromnu pepeljaru. Opušci se bacaju po podu, a puše doslovno svi: suvišno je govoriti o pravim oblacima dima koji se lijeno, poput podravskih magli, vuku od stola do stola. Tek ponekad, kad uzavrije neka grupa bržih plesača, dim se rasprši da bi se opet vratio jednakom svojom „težinom”. Jedno je u takvoj situaciji dobro: naime, ne postoji nikakva mogućnost da u takvoj koncentraciji dima preživi ijedna bakterija. Dakle, tko se hoće riješiti bakterija, odmah neka prođe jednu takvu zabavu!
Pod je u sali, o kojoj je riječ, mastan, baš kao u nekadašnjim brijačkim salonima. No za razliku od opojnih mirisa iz tih salona, ovdje dominira prašina u svom punom opsegu. Sala ne posjeduje dekoraciju, a zapravo zašto bi i bila kad postoji osobena dekoracija: sami gosti sa svojim načinom zabave.
Disneyland želja
Počinje se već u uhodanom stilu. Već u večernjim satima kad su proradili „čuvstveni horizonti” prenapeti nakon nekoliko, iz boce nalivenih, starih i prastarih pića kruškovca i mentola ponovno se u većine, baš kao u Heladi i renesansi, pojavila ljepota! Ovaj puta sve je to bilo pojačano decibelima, od kojih većina gostiju podrhtava poput hladetine na plitkom tanjuru.
Još nije ni ponoć a neko društvo, nadjačavajući se s preglasnom glazbom, pjeva: „Još ni jeden Zagorec nije popil vina”.
Pjevaju svi od reda kroz nos baš kao da su upravo pobjegli s otorinolaringološke klinike.
Boravak na jednoj takvoj zabavi djeluje, i to vrlo često, poput neke ekskurzije u Disneyland želja. A želi se, naime, sve: od dobre mačke do solidnog drmeša, želi se piti, jesti i zabavljati, želi se pokazati, biti viđen i zapažen, želi se cuga, provod. Želja naprosto za svim onim što je tokom tjedna većini uskraćeno.
Kad trešti glazba, a među rijetkim zubima nestaju špricave, gnjecave kobasice, kad se poteže s nogu uz šank na galeriji, ili zapisuju adrese na stolnjacima papira, kad se za vrijeme plesa otvara kišobran ili iz sveg glasa tule refreni sve groznijih pjesama, tko onda među mladima misli na svakodnevne dugoponavljajuće i kućne i televizijske tirade: Autoritet, Tradicija, Rad?
