Izbori u koprivničkom ogranku UDVDR-a povod su da vam ukratko predstavim Miroslava Blažeka Kinu. Zadovoljstvo je sresti se s njim. Pozitivac. Pitam se je li stvarno takav, ili glumi, ili je “na nečemu”. Čovjek kojemu se lice razvuče u osmijeh, onda nabora i takav me podsjeća na mog omiljenog lika majstora Yodu.
A gromkim glasom bez ustručavanja izvodi naš podravski kajkavski. Čak i kad mu pod naletom emocija zadrhti ili utihne, snaga glasa, odnosno njega kao osobe, i dalje ostaje.
Ništa mu nije teško. Jednostavan, pristupačan, i nemojte mi zamjeriti, normalan. Kako je to uspio? Kaže, izbjegava susrete s puno branitelja, osim obljetnica na bojištima ili u Koprivnici.
Tako čuva svoje zdravlje i psihu jer mnogi od suboraca još uvijek žive u ’91. godini. Nije psiholog da bi znao zašto je to tako, ali veli da bi jedan od razloga mogao biti to što nisu nabavili ribički štap, što nisu otišli u plesnu školu – a neki jesu, ili imaju doma fotoaparat, ali su ga lijeni koristiti. Ne razmišljaju ni o čemu drugom nego su još uvijek pod stresom i dojmom onoga što su doživjeli ’91. i ’92. A od toga se, kaže, treba što dalje maknuti.
Kako ste uspijeli sačuvati psihičku stabilnost?
– Nema puno mudrosti. Veliki je utjecaj sredine u kojoj živiš i obitelji, odnosno kako se obitelj snađe s ratnikom u miru. Ja sam stanovito vrijeme nakon rata imao problema, ne psihičkih. Moja mi je žena rekla – Mirek, ti si dobre volje samo dok si sa svojim dečkima. To je bila istina. Najbolje sam se osjećal u društvu svojih suborcov ili ljudi za koje sam znal da su bili stanovito vrijeme na bojištu. Jako me pritiskala pogibija mojih vojnika, osjećal sam se odgovornim za njihovu pogibiju. Hvala Bogu kaj ih nije poginulo više.
U izravnim borbama u kojima su zajedno sudjelovali, prisjeća se Kina, poginula su trojica vojnika. Svi su bili HOS-ovci – Milorad Leban prvi, Damir Jakupić istovremeno i Stevo Kovač. Potom, kao četvrti Spomenko Lukačinec. On je Kinu, nakon što je ovaj bio ranjen, nosio na zbrinjavanje u sanitet, a poginuo je istog trena kad se – nakon što je zbrinuo svog zapovjednika, vratio na položaj. Među poginulima je i mnogo ljudi koje je Kina poznavao još iz djetinjstva, s posla, iz prijeratnog života. Sjećanje na njih i danas mu uzburka emocije, no ipak smogne snage reći:
– Sve se to gomilalo i pritiskalo me iznutra. Često sam se pital koje sam greške napravil kao njihov zapovjednik kaj su poginuli. I vjerojatno bi puknul da me moja žena nije zdrmala. Nakon dve, tri godine mi je rekla: “Ti stari krivo razmišljaš. Kaj nikad nisi razmišljal koliko bi ljudi poginulo da ih nisi dobro vodil? Znam da su u istoj borbi druge postrojbe imale višestruko ili deseterostruko veće gubitke od tvoje vojske. Da ih nisi dobro vodil, više bi ih poginulo.” Razmišljal sam onda danima i možda nekom zvuči glupo, ali psihologija moje Vlaste me je motivirala i izvukla. Počel sam razmišljati na taj način. Nikad nisam moral tražiti pomoć psihosocijalnih službi i nikad nisam popil tabletu za smirenje. No, primjetili ste da mi sama rasprava o poginulima i o ratu izaziva depresivno raspoloženje. Tu si nemrem pomoći.
Za one koji možda ne znaju, Kina je u ratu bio pravi diverzant. I to ne bilo kakav. Bio je zapovjednik kojega su vojnici s povjerenjem slijedili. Tako je i danas, u miru. Slučajno sam doživjela nevjericu u braniteljskim redovima kad su se pojavile naznake da Kina ove godine ne bi išao na obljetnicu vukovarske tragedije. Bojao se da neće moći izdržati dugo stajati. No, Vlasta je opet odradila svoje. A suborci su rekli da će ga nositi ako treba. No, nije trebalo, a Kina nam je opet podario mnoštvo fotografija koje ostaju svjedoci vremena.
A koliko ga i danas cijene, pokazuje povjerenje koje i dalje imaju u njega. Zato su mu i povjerili dvije funkcije u koprivničkom ogranku Udruge dragovoljaca vetarana Domovinskog rata – dopredsjednika predsjedniku Kreši Juratoviću i predsjednika Središnjeg odbora ogranka.
Zahvaljujući svom poslu, imala sam privilegiju razgovarati s Kinom. Uvijek sam ga doživljavala sa strahopoštanjem. Ta ipak je on časnik Hrvatske vojske. A neki od njih, što im ne zamjeram, doista ostavljaju dojam nedodirljivosti. I dok još odjene paradnu uniformu! No s vremenom Kina se pokazao jednostavnim, pristupačnim, zanimljivim. Nadam se da ću vam imati prilike prenijeti dio njegovih razmišljanja, i da ćete čitajući ih uživati kao što sam i ja uživala razgovarajući s njim.
