Kada netko voli planine poput Koprivničanca Mateja Perkova koji je na veličanstvenoj Himalaji proveo tri tjedna, tada je baš svaki dan – planina.
Svako putovanje, uspon i ekspedicija donose nova spoznaje i saznanja, kako pozitivna, tako i negativna. Upravo je takva bila njegova ekspedicija na Island Peak, jednog od vrhova Himalaje visokog 6.189 metara.
– Uspon na naš primarni cilj, Island Peak, započeo je iz šatora baznog logora nešto poslije ponoći. Većina staza bila je ugodna za hodanje, no s obzirom na dugo razdoblje bez padalina i obilni pijesak, imali smo prilike doživjeti i prave pješčane oluje koje bi uskovitlali jaki vjetrovi – započinje svoju priču Perkov.
Tipičan dan ekspedicijskog tima
Cijelo putovanje trajalo je tri tjedna, od čega su Perkov i njegov tim 16 dana bili u planini. Svakodnevne ture njegove ekspedicijske ekipe sastojale su se od hodanja od jednog planinarskog sela do drugog. Kako nam je objasnio, one su bile fizički lagane i hodalo se polako radi aklimatizacije, stoga nije imao problema s visinskom bolešću.
Njihov tipičan dan bio je ustajanje i doručak oko sedam, polazak u osam, dolazak u iduće selo i smještanje u “lodgeu” odnosno planinarskome domu oko 15 sati.
– Ponekad smo znali ustajati u četiri ujutro i kretati bez doručka ako bi radili aklimatizacijske ture na vrhove više od 5.000 metara ili smo išli u drugu dolinu preko visokih prijevoja, poput Cho La pass na 5.400 metara ispod grandiozne planine Cholatse – objašnjava.
Redovnici koji se tuku i šarmantni kaos Katmandua
Tri tjedna putovanja bila su prožeta smijehom, ali i izazovima. No unatoč tome, svakog su dana sanjali otvorenih očiju i privilegirano uživali u neizrecivo lijepim prirodnim ljepotama i monumentalnim divovima koji okovani snijegom i ledom paraju nebo. Posebice ističe prijateljstvo s vodičem i dvojicom nosača koji su im pomagali i bili dio njihovog tima.
– Mnogi se planinari i turisti prema njima ponašaju kao prema slugama i nastaje velika socijalna distanca, tim više jer Nepalci gotovo nikako ne govore engleski. Iako je bio njihov posao da nam pomažu, njihovi osmijesi su govorili da u tom poslu uživaju i da smo im dragi klijenti. Riječ je o drugom kraju svijeta i potpuno drugačijoj kulturi, rasi ljudi, njihovoj vjeri, tako da nam je baš sve bilo neobično i egzotično, od arhitekture i običaja do hrane. U selu Tengobche na 3700 metara nalazi se veliki budistički samostan gdje smo zatekli male redovnike kako se tuku. Sve nam je to bilo smiješno, a posebni šarmantni kaos je velegrad Katmandu i njegov suludi promet – prisjeća se Perkov i dodaje kako je uživao gledajući drugi životni stil i običaje ljude čiji brojni rođaci i poznanici zarađuju svoj kruh u Hrvatskoj.
Nikad bliže nebu
Sam uspon na Island Peak bio je naporan i zahtjevan zbog hladnoće i visine, a zadnji dio uspona obuhvatio je hodanje ledenjakom, preskakanje ledenih pukotina, penjanje vertikalnih dionica po fiksnoj užadi te naposljetku, penjanje suhom stijenom koja je pojavila preklani kao posljedica otapanja ledenjaka i globalnog zagrijavanja.
– Sve su to sjajni doživljaji, a posebice najljepša nagrada koju smo dobili – panoramski pogled iz snova. Vidjeli smo Everest i Lhotse, Manaslu, Mera Peak, Ama Dablam, te brojne prekrasne vrhove koje smo do sada u životu znali samo s razglednica, raznih knjiga, kataloga i dokumentarnih filmova. Stajati na takvom vrhu s onim molitvenim zastavicama, u bijelom snijegu, ma nikada nismo bili tako blizu nebu! Svjesni smo bili da nam je to sada u životu i tko zna hoće li ikad više biti, pa smo upijali svaku sekundu – ističe Perkov.
Njegovom su glavom i srcem u tih nekoliko minuta prošle mnoge misli i emocije, no osim osjećaja zahvalnosti postojala je i svojevrsna praznina i žal za svim takvim vrhovima na koje nikada neće stati jer su to ekspedicije koje previše koštaju. Kako i sam kaže, planinarenje Himalajom izgubio je avanturistički šarm i pretvorilo se u “cirkus egoista” koji samo žele selfie s visokih vrhova.
– Ti su ljudi spremni mnogo platiti Šerpama da ih dovuku gore i najčešće nemaju mnogo veze s planinama ni planinarskom kulturom. Mi smo sve to promatrali drugačije, doživljavali intenzivnije, prepoznavali smo svijet oko sebe jer odjednom ti dođe sve ono pročitano u brojnim putopisima i alpinističkim biografijama. Posebno nas je dirnuo memorijalni park posvećen brojnim poginulim alpinistima i planinarima koji su ovdje ostavili život – govori.
Matej je do sada ostvario sve svoje snove, stoga je njegovo planinarstvo trenutačno u fazi čistog uživanja. Sretan je jer mu je planinarski stil života dao mnogo toga i obogatio ga.
– U adventskim danima okruženi smo šarenilom i svime što već ide u ovo doba godine, a kada legneš spavati i zatvoriš oči, naviru brojne slike natovarenih jakova, razigrane dječice, umornih nosača i bijelih ledenih planinskih lanaca koji kao da nemaju kraja. Još dugo ću nositi žive slike u sebi – zapravo, nadam se da ću ih nositi zauvijek – zaključuje.
