Božićni običaji u Podravini još se “dobro drže” i to zahvaljujući prije svega starijoj populaciji koja ih je u mogućnosti prenositi mlađim generacijama u izvornom obliku.
Dio tradicije prenosi se s koljena na koljeno usmenim putem, no onaj najsigurniji je u pisanoj formi.
Blagdansko vrijeme i starinski običaji koje sve rjeđe viđamo u mlađim obiteljima potaknuli su nas na razgovor Nevenkom Petrić, umirovljenom učiteljicom i autoricom knjige Drnjanski cimeri, u kojoj su trajno očuvana sjećanja o minulom vremenu. Odmah upozoravamo kako ovdje cimer nije osoba koja s nekim živi, već označava ukras (božićni), ures ili kiticu (na svadbi). Uspomene smo evocirali i s Marijom Vrhoci te Vesnom Antolić, bivšom dugogodišnjom i sadašnjom predsjednicom Udruge žena Hrvatsko srce Drnje.
– Knjiga predstavlja bogatstvo običaja Drnja, takoreći od rođenja do smrti i uključuje sve blagdane koje slavimo. Na stranicama je detaljno opisano ono što sam naučila i čula od svojih roditelja, ali i sama doživjela u proteklih sedamdeset godina, posebno u vrijeme Božića – uvodno je rekla Nevenka Petrić.
Dodaje kako božićno vrijeme u Drnju počinje od svetoga Andrije, kad se pali prva svijeća i počinju se peći domaći kolači.
Sveti Nikola ne bi se smio vidjeti
– Počinju se čistiti kuće za Božić, to je bilo osnovno, jer je okićeni bor bio u sobi u kojoj se nije ložilo ni spavalo. Slijedi Barbara, na koju su neki sijali pšenicu, dok su drugi čekali svetu Luciju. Tu je i sveti Nikola i voljela bi da se to vrati, da nije javno kao što je danas, nego da je tajno kao što je nekad bilo. Danas sve zbog kupovanja i predstava ima novi karakter, jer sveti Nikola je svetac koji je po legendi išao po noći i djeci ostavljao poklone bez da ga itko vidi uživo. Voljela bi da se taj običaj više poštuje, no razumijem ovo danas jer neka djeca barem tako dobiju poklon. Šibe se nisu stavljale, već koceni (sredina klipa kukuruza, op.a.), s kojima je dijete isto moglo dobiti po riti. Naravno, krampus je djecu plašio s lancima. Poslije Nikole čekala se sveta Lucija, koja je nažalost u Drnju nestala. Išla je po selu jedna žena u bijelom sa žeravicama u ruci, kako bi plašila djecu ako ne budu dobra. Tih dana djevojke su na papiriće napisale imena svojih simpatija i sve stavile pod jastuk. Svaki dan jedan papirić bi bacile, a koji bi na kraju ostao na Božić, to je kao njezin budući. Neke papiriće zato su znale i označiti, da kao slučajno baš taj ostane zadnji! Sadila se i božićna pšenica. U to doba bio je i sveti Toma, kada su muškarci mijenjali odnosno kupovali šešire i kape, jednom godišnje – ispričala je Nevenka.
Na pitanje drže li se mladi takve tradicije, naše sugovornice smatraju kako u tome, pored obitelji, jako veliku ulogu moraju imati škole u selima. Ponekad je, kazuju, to vrlo teško jer djeca dolaze iz raznih krajeva, stanovništvo se miješa, čak i učitelji putuju i dolaze iz drugih krajeva gdje su drugi običaji.
– Mikulinje je ostalo, jer svi očekuju poklone, a zadržao se i običaj pečenja kolača. Sitni, mirisni kolači uvijek se pripremaju, kao i nekad, vanilčeki, medenjaki i digani kolači. Ono što je nestalo je post na Badnjak. Pripremali su se štrukli s hajdinskom kašom i bučinim uljem, slagali smo za večer makviće, tjesteninu s makom, a dok se išlo k polnoćki, počele su se peći kobasice, ćurke i rebra, jer dok se došlo doma, post je završio i moglo se to sve jesti. Ono na što je trebalo paziti je svijeća na stolu, da se slučajno u nju ne puše, jer na koga bi išao dim, to je bio znak da će idući umrijeti – kazale su naše sugovornice.
Djeci je najzanimljiviji bio upravo Badnjak.
– Na pozdravljenje je gazda unio u kuću slamu, uz svijeću na stolu pored koje je bio križ od slame, sve na domaćem stoljnjaku. Ušao je sa zdravicom i uz svijeću se molio očenaš. Potom je slamu stavio pod stol i na nju su morala odmah sjesti djeca, da bi i kvočke iduće godine sjedile na jajima. Često su i ostala spavati na slami. Pod stol se pored slame stavljalo i razno oruđe, poput sjekire, baltice, švarbe, pile i čekića. Na stolu je u zdjeli bilo pomalo od svega što na gospodarstvu raste, kukuruz, pšenica, luk, češnjak, orasi i najveća novčanica, da iduća godina bude plodna i bogata. Nakon obreda, svi su jeli makviće, djeca su išla spavati, a odrasli su se spremali za polnoćku. Poslije polnoćke, nakon posta, išlo se u goste čestitati i jesti ili su se gosti dočekivali – doznali smo.
Žene donose nesreću
– Božićno jutro bilo je posebno zanimljivo jer su u čestitare išli poležaji. To su bili samo muškarci. Žene u Drnju nisu smjele nikuda ići jer se smatralo da žene nose nesreću. Sjećamo se kako su naše majke unaprijed govorile da im žene ne dolaze ni prositi, niti po mlijeko, jednostavno nisu smjele izlaziti van ni kucati na vrata. Pravo čestitanje počelo je na Štefanje, kada su svi smjeli izaći. Zdravica je bila poznata: Na tom Mladom letu zdravi veseli, kak jedni jeleni, tusti, debeli. Daj nam Bog puno telić, praščić, goščić, purić i sega kaj si želimo, a najviše Božjega mira i blagoslova, na što su svi odgovorili s Amen – kazale su naše sugovornice.
Dijelovi tradicije polako nestaju, pa smo sugovornice pitali kako očuvati barem one najznačajnije i najprepoznatljivije, koje daju pečat ovome kraju.
– Generacije koje pamte trebale bi sve prenositi na mlađe, na djecu, možda bi im bilo zanimljivo. I našim unucima u početku je bilo čudno sjesti na slamu, sada im je zabavno, kako će biti dalje, ne znam. U Koprivnici smo imale prikaz običaja na štandu, pripremile smo stol i kitile bor s tradicijskim ukrasima od papira, orasima i licitarima. Pokazale smo štrukle, pečenu racu, dakle i posnu i božićnu hranu. Izgovarali smo i sve što ide kod unošenja slame – rekle su.
Doznali smo i da su reakcije mladih na takve prikaze takve da uglavnom samo gledaju, ali vrlo malo pitaju.
Obitelji moraju mladima prenositi običaje
Na pitanje koji bi bio najbolji način za prenošenje običaja na mlade, naše sugovornice smatraju kako je obitelj i dalje temelj svega.
– Bilo bi dobro da obitelji i roditelji što više na djecu prenose znanja i običaje, jer ne kaže se bez razloga, ako nema običaja nema ni sela. Možda bi trebali imati više javnih prikaza u kojima bi o običajima pričali na zanimljiv način, kojima bi onda privukli mlade. Jer, običaji su i različiti od sela do sela. Primjerice, u Drnju je običaj bio bor obavezno nositi van na Tri kralja, a recimo u susjednom Peterancu je običaj držati ga do Svijećnice. Što se tiče kolača, tu i nema problema, to se radi i to svi vide. Jedan zanimljiv običaj koji se lako primjeni je da se na Božić smije jesti samo piletina, a na Novu godinu svinjetina. Piletina jer simbolizira perad koja na kraju godine sve loše gura iza sebe kopajući po zemlji, dok svinja njuškom ruje prema naprijed, dakle simbolizira napredak. Tko živi na selu, može održavati običaj prema kojem se božićna slama iz kuće, koja je posvećena dok župnik obilazi, rasporedi po stajama i voćnjaku, koji će bolje davati i roditi, a čak se malo bacalo i u bunar kako bi voda bila čista i zdrava – zaključila je Nevenka Petrić.
Dodajmo kako se knjiga Drnjanski cimeri, koja obrađuje običaje ovoga mjesta, može pronaći u koprivničkoj Knjižnici i čitaonici ili Općini Drnje.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
