Svijet umjetnosti često započinje kao tiha strast koja se s vremenom pretvara u životni poziv, a životna priča akademskog slikara Željka Mucka oblikovana je dugogodišnjim učenjem i stvaranjem koje karakterizira visoka, stilska i izražajna razina.
Kao samostalni umjetnik, priredio je više od 70 samostalnih izložbi, sudjelovao na stotinjak skupnih te na mnogim likovnim kolonijama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Mucko svoje dane provodi u svom ateljeu u Starigradu s predivnim pogledom na Koprivnicu. Iz njega djeluje posljednjih 20 godina, a želja mu je preseliti se tamo.
Ovaj akademski slikar s nama je podijelio svoje razmišljanja o procesu stvaranja, izazovima s kojima se susreću samostalni umjetnici te promjenama koje je donijelo suvremeno doba u kontekstu tehnologije i percepcije umjetnosti u društvu.
Kada vas je počeo zanimati svijet umjetnosti?
– Rano, vrlo rano. Već od vrtićke dobi sam volio crtati. To su mi u biti najstarija sjećanja, prije osnovne škole. Reklo bi se, od malih nogu. Crtali smo s voštanim pastelama na takozvanom pat papiru koji su tete u vrtiću rezale.
Čuvate li još te radove?
– Na žalost, ne. Ali imam neke interesantne radove iz osnovne škole. Ima jedan motiv kućice koji sam slikao, a koji ispada jako sličan ovome prostoru u kojem danas stvaram. Kao da sam anticipirao nešto takvoga. Ali da, bio sam dosta spor što se tiče crtanja u osnovnoj školi, meni je uvijek bilo premalo vremena za raditi. Rijetko kad su mi radovi završili na panou zbog toga.
Rekli ste da i dan danas dosta sporo radite. To se, dakle, nije promijenilo.
– Da, sporo radim. Puno prerađujem, vraćam se ponovno na neku sliku. Ponekad mobitelom fotografiram iz dana u dan proces nastajanja slike i zna se dogoditi da ne prepoznajem onu prvu fotografiju koliko se ta slika u međuvremenu izmjeni. Između je i po desetak slika od kojih svaka može stajati zasebno. Netko bi rekao da su gotove, međutim, imam potrebu za promjenama i ispitivanjem.
Kako, odnosno, kada onda znate da je slika gotova?
– U principu se to rijetko dogodi da mi neka slika baš ‘sjedne’. Prođe dan, dva, dođem u atelje i ponovno mi se otvore oči. Ali uglavnom su me izložbe prisiljavale da stavim ‘točku na i’, iako ni to nije pravilo. Znao sam neke slike dorađivati i nakon izložbi.
Koje Vas teme najviše privlače kao umjetnika?
– Motiv grada i stare Koprivnice je onaj gdje sam se možda najviše formirao. Prije toga radio samo motive mrtve prirode, cvijeća… Kod mene se vidi taj razvoj, kronologija, sistematičnost. Nema skokova. Preko tih sam gradova došao do apstrakcije i onoga što me danas okupira. Apstrakcija dozvoljava jednu slobodu, iako i ona ima vrlo stroga pravila. Ljudi misle da je lako napraviti apstraktnu sliku, međutim, ona zahtjeva jedan sasvim drugačiji pristup slikanju nego kad radite motiv.
Motiv Vam, znači, nije krajnji cilj?
– Ne, no i dalje koristim iskustva iz tih perioda kada sam studirao motive, portrete… ostanu vam razne kombinacije, principi koje koristite onda u apstraktnom slikarstvu.
Pročitala sam u Vašoj monografiji da ste diplomirali na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Raoula Goldonija. Koliko je to kasnije odredilo Vaš umjetnički put?
– Došao sam na Akademiju iz Škole za primjenjenu umjetnost. Tek na trećoj godini birate klasu. Nisam znao puno o Goldoniju, no znao sam da ima jedan ozbiljan pristup u pedagogiji. Mislim da mi je on srušio sve stare i otvorio nove obzore. Na žalost, umro je tijekom mojeg školovanja, tako da sam ja još godinu i pol ostao sam na Akademiji, no priznalo mi se kao da sam diplomirao kod njega.
Samostalni ste umjetnik od 1990. godine. Koliko Vas je tadašnja Akademija pripremila za razvoj karijere samostalnog umjetnika?
– Nije. Danas, mislim da bi studenti trebali imati predavanje o marketingu, o tome kako sliku ponuditi. To nas Akademija nije pripremila i ziblja, kada izađete iz te zgrade prepušteni ste sami sebi. Naravno, ukoliko niste pod pokroviteljstvom neke galerije ili kritičara. Ja sam oduvijek bio ‘slobodan strijelac’. Kada sam se iz Zagreba vratio u Koprivnicu, surađivao sam sa Žutim dućanom pa su me tu ljudi počeli doživljavati i kupovati slike. To mi je dalo vjetar u leđa.
Koji biste to problem samostalnih umjetnika primarno istaknuli?
– Rekao bih, kako preživjeti. Ne znam kako se mlađi kolege snalaze, oni su ipak vičniji tim internetskim pričama koje su meni dosta strane. No, mislim da je i njima isto na neki način teško, jer danas je protok informacija brži, a slika baš nije nešto što se brzo radi, pogotovo ako slikate kao ja. Ona zahtijeva vremena i nije za kratkotrajnu upotrebu.
Kada ste već spomenuli Internet, koje je Vaše mišljenje o umjetnoj inteligenciji? Ona je danas sveprisutna, pogotovo u umjetnosti.
– S jedne me strane plaši, a s druge strane, sigurno je da će u pojedinim granama umjetnosti ubrzati stvari. No postavlja se pitanje što će ljudi onda raditi ako će nam sve određivati računala, ako će ona pisati knjige, pjesme… može li to pokriti dio ljudske potrebe za komunikacijom ili kreacijom? Nisam se puno time bavio, dosta je to opširna tema.
Član ste likovne grupe Contra, a s kolegama Romanom Baričevićem i Vlatkom Vincekom osnovali ste Udrugu Atelieri Koprivnica. Kako komentirate umjetničku scenu u Koprivnici danas? Imate li kakvu konstruktivnu kritiku što bi se moglo poboljšati i kako?
– Scena je prilično jaka. Vidim po izložbama da tu ima potencijala. Mislim da ti prostori puno znače za likovni život grada i važno je da postoji jedna takva galerija koja održava izvrsne izložbe. O tim ateljeima smo kolega Baričević, Špoljar i ja pričali godinama. Jednom kad se koprivnička vojarna ispraznila, tadašnji gradonačelnik Mršić nam je izašao u susret i uspjeli smo to realizirati. Drago mi je da se ta priča nastavlja sve ove godine. A što bi se moglo poboljšati? Mišljenja sam da je danas najveći izazov marketing i PR, odnosno kako danas sliku, slikarstvo, pa na kraju i umjetnost prezentirati ljudima. Ljudi nisu ni svjesni da imaju potrebu za time i morate im to donijeti pred kućni prag. Mislim da je i najveći problem obrazovanje – smatram da većina danas umjetnost ne doživljava kao nešto o čemu bi trebali razmišljati. Galerije u centru grada ponekad budu jako slabo posjećene.
Je li to razlog zbog čega i Vi imate sve manje izložbi?
– Nikada nisam radio za izložbe, one su došle kao rezultat rada. Imam sve manje volje za njima zbog toga što su, kao što sam rekao, slabo posjećene i nema tu nekog efekta.
Osvrnimo se i na malo pozitivnije teme. Naime, povodom Dana grada primili ste medalju za doprinos kulturi i umjetnosti Grada Koprivnice. Mora da Vam to priznanje puno znači.
– Sigurno da je čast dobiti takvo što, pogotovo zato što sam dosta ‘izoliran’. Iznenadilo me to priznanje jer mislio sam ‘možda jednog dana dok budem stariji’, ali očigledno su ti dani došli. U Koprivnici sam od 90-ih i od onda neprestano radim. Puno je mladih prošlo kroz atelje za pripreme za Akademiju dok smo kolega Baričević i ja radili. Mislim da smo nečemu doprinijeli u tom smislu ovome gradu.
Što biste na kraju, s pozicije svoga iskustva, savjetovali mlađim umjetnicima?
– Mislio sam da ćete mi postaviti to pitanje. Ja sam u godinama kad rezimirate svoj rad. Puno je tu truda, rada i odricanja, a egzistencija baš nije bajna. Na kraju krajeva, sve nagrade i priznanja koliko god oni bili je lijepi, oni su poput melema na ranu. Ne znam što bih savjetovao. Čovjek mora biti malo lud i voljeti svoj posao da to radi. Onima koji se spremaju, rekao bih da odustanu, a oni koji već jesu u tom poslu, savjetujem im da budu uporni. Vjerujem da im nije lako. Zapravo, nikada nije bilo lako. No, slika je ipak prije 30, 40 godina imala nekakav dignitet, danas je sve to “pojela” virtualna stvarnost.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
