U sjećanje na dan kada je 1991. slomljena herojska obrana grada Vukovara, kada je u Škabrnji počinjen stravičan zločin nad stanovništvom te kada su svoje junaštvo iskazali branitelji Saborskoga, Slunja, Cetingrada i Rakovice, 18. studenoga obilježava se Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Listajući arhivu Glasa Podravine i Prigorja pronašli smo članak pod naslovom “U besmislenom ratu protiv Hrvatske najnesretnija su djeca koja su morala napustiti domove: Tata mora braniti selo”.
Članak iz rujna 1991. godine piše da je u osnovnim školama na području koprivničke općine upisano oko 130 učenika izbjeglih s ratnih područja Hrvatske.
Cijeli članak donosimo u nastavku:
Samo u Osnovnoj školi Branko Jambrešić-Zriko (trećoj) u Koprivnici nastavu pohađa više od dvadeset učenika izbjeglica. Susretljivošću ravnatelja te škole, Vjekoslava Horvatića, i pedagoga Mladena Kolarovića omogućen nam je susret i razgovor s grupom izbjeglih učenika. Prvi utisak u susretu s tim nesretnim mališanima nedvojben je: svi odreda su uplašeni i kao da im još nije jasno što se to s njima i njihovim obiteljima događa. Zašto su morali napustiti svoja ognjišta u zavičaju i potražiti spas drugdje kod dobrih ljudi diljem Lijepe naše?
Dvanaestogodišnji Matija Kovač, učenik VI b razreda spomenute škole u Koprivnici, nije na sreću, okusio miris baruta jer je prije napada na njegovo rodno Bilje (općina Osijek) s grupom mališana toga kraja otputovao u Makarsku gdje su prije dolaska u Koprivnicu boravili dvadesetak dana.
– Čuo sam – govori nam s vidljivo prisutnim strahom – da je na Bilje palo oko 400 granata i da je i naša kuća oštećena. Sjetnim riječima jedva izgovara da su otac, majka i stariji brat ostali doma: majka radi u tamošnjoj Zdravstvenoj stanici, a otac kao trgovački prodavač u Osijeku.
– Sedamnaestogodišnji brat – dodaje živahnije – otišao je u Gardu da nas brani. Školu u Bilju pohađao je zajedno sa srpskom djecom.
– Uvijek smo se družili – kaže mali Matija, koji je zajedno sa sestričnom i bratićem smješten kod koprivničke obitelji Dragošević – ali kad smo vidjeli da su im roditelji za četnike onda je prestalo i druženje.
Dvanaestogodišnja Lidija Hubalek iz Vukovara nije doživjela pakleno razaranje rodnog grada na obali lijene ali živopisne rijeke Vuke: izbjegla je k rođacima Pentek u Koprivnicu. Kratko vrijeme tu su boravili otac i majka, ali su se vratili tamo da na bilo koji način pripomognu onima koji hrabro odolijevaju bujici napada na taj slavonski grad. Tata i mama najviše je obraduju kad se jave telefonom (pitanje je: da li i sada kad je tamo pravi ratni pakao!) od kuće koja je nedaleko tamošnjeg lijepog sedmokatnog hotelskog zdanja Dunav. Iako je – kaže – kod Pentekovih lijepo i udobno voljela bi da školu pohađa u rodnom gradu za kojega je vežu dječje uspomene.
Mladen Domazet (12) iz Siska, učenik VII d razreda III OŠ u Koprivnici, za razliku od ostalih mališana s kojima smo razgovarali, proživio je pravo “ratno krštenje”: boravio je u rodnom gradu u vrijeme bombardiranja u više navrata. Prve detonacije mina doživio sam iza pola noći gledajući na televizoru film Život sa stricom – prisjeća se tog strašnog prizora ovaj mališan, živahnih očiju i, za razliku od drugih naših sugovornika kojima smo, naprosto, izvlačili riječi, izuzetno govorljiv i duhovit. U vrijeme kasnijih napada sklanjali su se u podrum u kojem je – kaže – njegova majka osigurala rezerve hrane pa čak i lijekova.
– Meni je bilo grozno boraviti u podrumu, pa sam pokoji put izbjegavao da se sklonim tamo – evocira svoj ratni doživljaj Mladen, smješten kod obitelji Marije Koržinek u Koprivnici. On će na duhovit način prokomentirati i, njima djeci, neshvatljivo ponašanje starijih u vrijeme bombardiranja grada – panična strka u skloništa, nagađanja što bi se moglo dogoditi ako granata padne na zgradu u podrumu u kojem su sklonjeni, (pre)uveličavanje doživljaja iz drugog svjetskog rata, poneki histerični plač… Najstrašnije bilo mu je slušati priče starijih da bi u promjeru oko pet kilometara nestalo kisika u slučaju eksplozije u Rafineriji Sisak. Mladen nam još reče da je ljubitelj životinja kojih je sve manje na gradskim prometnicama.
– Osim što su osjetile da se nešto strašno dešava, životinje nisu više živahne i druželjubive i naprosto se pokunjene šuljaju ulicama – dodaje mali sugovornik, čiji otac radi u Željezari, a majka u katastru.
Ratna psihoza, odlazak u izbjeglištvo iz rodnog Vukovara i promjena školske sredine najviše se, bar se tako doimlje, odrazila na (ne)raspoloženje jedanaestogodišnjeg Gorana Šuporta, koji nam čak nije znao reći ni ime obitelji kod koje je smješten. On je, zajedno s ocem koji se već zaposlio u Koprivnici, majkom i mlađim bratom, pobjegao iz Vukovara kad su zaredali prvi snažniji napadi na taj grad. U početku su bili smješteni kod Ankice Bodinovac, a sada su u klijeti (on kaže – vikendici) nekog Branka na Vinici. -Ako ostanemo duže -kaže taj mališa – onda ćemo se prije zime smjestiti u jednu kuću obitelji koja je u Njemačkoj.
– Mi smo pobjegli od kuće kad su četnici napali Četekovac (u kojem su, kako će nas podsjetiti V. Horvatić, četnici izmasakrirali 22 osobe), jedno od susjednih sela koje su i zapalili – još s vidnim uzbuđenjem prisjeća se toga trenutka jedanaestogodišnji Krešimir Vencl iz Nove Bukovice u općini Podravska Slatina, sada učenik VI b razreda u Koprivnici, zbrinut kod obitelji Prgomet.
Pitamo ga kamo su izbjegli susjedi i drugi žitelji njegova sela, a on odgovara da ih je najviše u Koprivnici i Hlebinama. Otac inženjer poljoprivrede i majka medicinska sestra, ostali su u selu da ga brane zajedno s drugim žiteljima i hrvatskim oružanim snagama.
– Tata mora braniti selo! – gotovo kategorično nam kaže ovaj krhki i sramežljivi mališan kojega su, dok smo razgovarali, pažljivo slušale i dvije male Koprivničanke, njegove prijateljice iz razreda Silvija Kovačić i Martina Dragošević, koje su – kako rekoše gospoda Horvatić i Kolarović – htjele čuti kako njihov prijatelj Krešo daje intervju za novine. O ratnim događajima, na žalost, umjesto o nekom nesvakidašnjem doživljaju sretnog djetinjstva…
Ravnatelj i pedagog ove škole Vjekoslav Horvatić i Mladen Kolarović rekoše nam da su za učenike izbjeglice, s kojima ovdje ne borave roditelji, organizirali produženi boravak u školi kako bi im i na taj način učinili udobnijim život u izbjeglištvu.
