Nakon više od 10 godina u Zagrebu i konstantnih putovanja, bavljenja svojom primarnom strukom, a kasnije ugostiteljstvom i vinima, odlazak na brod za Koprivničanku Izabelu Andrašić je predstavljao priliku da nekako prirodno spoji sve svoje strasti i porive u jedno iskustvo kojemu će se predati na šest mjeseci i izvući maksimalno dobro.
Često nestalnih odluka i skakanja s jedne stvari na drugu, Izabela je često u svaku svoju zanimaciju ušla s velikim interesom i željom, no teško joj je bilo održavati ritam jer su joj potrebni, kako kaže, podražaji, dinamika i motivacija.
– Kroz razgovor s jednim chefom ponudila mi se prilika da se malo otuđim na šest mjeseci, zaradim nešto za budućnost i proputujem. Ponuda za posao na privatnoj jahti zazvučala je primamljivo i poprilično nužno za moje tadašnje mentalno zdravlje. Kad sam čula da će se ploviti po Mediteranu, primarno po Grčkoj, nisam više razmišljala jer volim grčku kulturu, mentalitet, povijest, hranu, prirodu, boje, more. Skočila sam u vatru, budući da taj posao nikada nisam radila – prisjeća se Izabela.
Plovidba kroz pet mora
Svoju plovidbu kao hostesa na privatnoj jahti Izabela je započela u travnju iz Ligurije, kada je, zajedno s ostalom posadom, krenula prema Grčkoj. Nova baza i ciljana točka bio je kultni otok Rodos, koji se nalazi na samom istoku Grčke u dugačkoj otočnoj skupini Dodekaneza.
– Bilo je to zapravo moje prvo duže putovanje brodom i trajalo je desetak dana neprestane plovidbe. Prošli smo pet mora – Ligursko, Tirensko, Jonsko, Sredozemno i Egejsko. Već sam tada osjetila ljepotu plovidbe i snagu mora, tišinu i buku, širine pučine, nevjerojatne zalaske kod Sicilije i zvjezdano nebo noću, u mrklom mraku toliko daleko od prvog naseljenog mjesta. Nekoliko dana nismo vidjeli obalu, a onda se iz sumaglice odjednom ispred nas stvorio vulkan Stromboli iz kojeg se pušio friški dim. Veličanstven prizor kojemu se samo možemo diviti i proći ga u tišini – prepričava Izabela.
Dolaskom na Rodos, kaže, počela je prava sezona – vlasnik broda došao je sa svojim prijateljima, obitelji i poslovnim partnerima koji su se izmjenjivali gotovo svaki tjedan. Idućih šest mjeseci, odnosno do kraja rujna, plovili su Egejskim morem, prošli više od 50 otoka i otočića te posjetili i maleni dio turske obale.
– Bilo je tu predivnih mjesta i uvala, s pogledima koje je teško uopće i opisati koliko su jedinstveni, a mi smo ih gledali iz privilegiranog morskog rakursa. Raznolikost Grčke je zaista velika jer se otoci po svojoj geomorfnoj strukturi jako razlikuju na baš malim udaljenostima. Od vulkanskog, na primjer Santorinija, do Melosa prepunog opsidijana nema puno čvorova, a tako su raznoliki. Naxos i Tinos bogati su predivnim mramorom skroz različitih nijansi – za osobu poput mene to je ulazak u raj – govori Izabela.
‘San brzo postane najbolji prijatelj’
Posao hostese na luksuznoj jahti s posadom od pet članova obuhvaća brigu i održavanje interijera, nabavku kućanskih potrepština i cvijeća te pripremanje doručka, koktela, serviranje hrane i odabir vina. Ostatak tima činili su kapetan, mornar koji održava eksterijer, logističar i chef kuhinje.
– Za mene je osobno najteži dio bio održavanje interijera, budući da su standardi na razini pet plus zvjezdica, a bila sam sama. Materijali kojima je opremljen brod zahtijevaju jako puno pažnje jer je unutrašnjost presvučena svjetlom kožom, inoksom, srebrninom i lakiranim drvetom. Kreativnost sparivanja hrane i vina također je limitirana budući da se poštuje vlasnikov ukus i njegove želje su vrlo izričite i jasne.
San brzo postane najbolji prijatelj jer ga nisam imala prilike uživati kao inače. Doručak službeno mora biti na stolu u osam ujutro, a dan završava kada vlasnik i njegovi gosti odluče ići spavati. Dakle, nema pravila. U danu čovjek nađe slobodnih 15 minuta u više navrata pa prilegne na suncu kada se svi kupaju ili sunčaju – prepričava Izabela svoj tipičan dan na brodu i dodaje kako tamo čovjek uči o toleranciji, strpljenju, brzini, brizi i konzistentnosti, ali i očvrsne i pregrmi sve, jer, kako kaže, bilo je svačega no srećom bez velikih neugodnosti.
Nezaboravan posjet Ikariji i podmorje Rhenije
U periodu od šest mjeseci, koliko je trajala sezona, postojali su dani kada na brodu nije bilo vlasnika, obično po pet do sedam dana u proljetnim i ranim ljetnim mjesecima. Tada je Izabela, nakon obavljenog posla opskrbe namirnicama i generalnog čišćenja, svoje vrijeme provodila vani, gdje god to bilo.
– Najljepša me sjećanja slobode vežu uz otoke Tinos i Ikariju. Ikarija je jedan od onih otoka koje nazivaju blue zone jer tamo živi veliki postotak zdravih i vitalnih stogodišnjaka. Toliko bogatstvo šuma, pašnjaka, pa čak i slapova pitke vode, ogromne visinske razlike, bilje i mirodije, pčele i nepasterizirani med, vina koja su potpuno prirodna bez dodataka ikakve kemije jer ne postoje nametnici – nešto vrlo autohtono i autentično u zraku, a divljina prirode neukroćena i većinom neasfaltirana. O hrani da ne pričam, sve je toliko bogato okusom, lokalno, domaće, puno i zrelo, recepture jednostavne, ali s pravim namirnicama to bude prava gozba. Svako selo ljeti ima neku domaću feštu gdje ljudi donose i dijele svoje proizvode, rašire se čovjeku i oči i vilica padne dolje kad se proba njihovo maslinovo ulje preliveno preko tih raspucanih rajčica s malo divljeg origana i morskom soli iz obližnje uvale – s nostalgijom se prisjeća Izabela.
Naravno, na svakome od tih malenih proputovanja posjetila je i neki dostupan arheološki lokalitet, a najviše joj je u lijepom sjećanju ostao otok Delos, centralni kikladski otok te mitološko rodno mjesto Apolona i Artemide, a koji je kroz povijest bio purificiran, odnosno s otoka su iskopana sva tijela i svo živo stanovništvo je preseljeno na obližnji otočić, Rhenia.
– Budući da smo bili dva tjedna usidreni na Rheniji, imala sam priliku nekoliko puta zaroniti oko naše jahte, a to podmorje je kao u muzeju, toliko amfora, poplavljenih struktura, da se čovjek naježi. Jedinstvena iskustva koja ne bih možda imala prilike ikada doživjeti tako – kao na dlanu. Možeš ih inače samo sanjati – govori.
Ovo bogato životno iskustvo dopustilo je Izabeli da se makne, predahne od vanjskog svijeta i potpuno se prepusti radu u mikro okružju koje se svakodnevno mijenjalo i uvelike utjecalo na njezinu nutrinu koja je, prije samo šest mjeseci, bila pred nekim zidom.
– I hrana i način života lokalnog stanovništva, i bogata povijest na kojoj sjede, sve se to može proučavati kroz arheološku prizmu i neprestano učiti, zapravo pripremati bolju budućnost. Što se tiče mog kuhanja, ono je generalni spoj svega što sam ja, svih mojih iskustava, razmišljanja, isprobavanja, putovanja, druženja s lokalcima, moja prošlost, inspiracija dođe i odlazi, a okusi se pamte – zaključuje Izabela.
