Često sam kao mala znala čuti djeda i tatu kako su za nekog tko je preminuo znali reći da je “otišel k Mačeku”.
Kasnije sam saznala i da se ta fraza znala upotrebljavati i umjesto “idem na groblje”. Odlučila sam doznati više o stanovitom gospodinu Mačeku, a odgovore sam potražila u starim brojevima Glasa Podravine.
Sve je počelo oko 1920. godine kada se obitelj uselila u zgradu stare mrtvačnice. Sljedećih 30 godina brinuli su o groblju koje je dotada bilo zapušteno i omeđeno sječom pod koju su nekada zakapali siromahe, dok su u glavnoj aleji bili zakapani viđeniji građani. Upravo je obitelj Maček bila ta koja je dala oblik današnjem groblju.
Kuća u kojoj se rađalo, živjelo, umiralo… i ženilo
U zgradi mrtvačnice odvijao se sasvim normalan građanski život, odnosno, bila je to kuća u kojoj se rađalo, živjelo i umiralo. Godine 1947. u njoj su čak održani svatovi, a groblje je djeci služilo kao poprište za igru.
Obitelj Maček dobivala je od grada naknadu za rad, a njihov je posao bio upravljanje grobljem. Tako su od Gradskog poglavarstva i crkvenih vlasti dobili i zemlju za obrađivanje, a preko puta stare mrtvačnice bio je dio njihova gospodarstva na kojem su držali krave, guske i svinje. Bio je tu i bunar na koji su okolni stanovnici došli napajati svoju stoku.
Kako je groblje prije njihova dolaska bilo zapušteno i obraslo, bilo je i puno zmija riđovki koje su se za lijepih dana sunčale na Šemperovoj arkadi. Sve te zmije potamanili su Mačekovi dečki, Đuro i Štefek. Osim toga, obitelj je zaslužna i za posađene čemprese.
Priče o duhovima i dječje igre na groblju
U vrijeme ‘komušanja’ kukuruza, okolni stanovnici su se okupljali u Mačekovoj kući gdje se sviralo i pjevalo uz havajsku gitaru. Zimi bi se pak u istoj kući nalazili na ‘čehanju’ perja te bi se pričale svakojake priče nadnaravnog sadržaja. ‘Čehači’ perja često su prepričavali priče u kojima su glavno mjesto zauzimali duhovi. U to je vrijeme narod bio poprilično bojažljiv i praznovjeran, pa se vjerovalo da duhovi u ponoć šeću grobljem.
Jedna od priča prisutnog čehača govorila je o događaju kojem je svjedočio njegov kum Martin. Naime, Martin mu je pričao, kako su se u trenutku smrti njegova oca rastvorila sva vrata nakon lega je u kuću uletio crni gavran za kojeg se smatralo da je duh samoga oca. Vidjevši gavrana, svi su iskočili iz kreveta, odmah upalili svijeću i izmolili tri ‘Zdravo Marije’, nakon čega je gavran nestao. Duhovi, rastvaranje prozora i fijuk vjetra kroz kuću, a koji je predstavljao dušu preminulog, bili su tada česti motivi priča, pogotovo neposredno nakon nečije smrti.
Praznovjernost stanovnika, Mačekova i druga djeca koristili su za svoje nestašluke pa su često navečer na sebe navlačili bijele plahte i plašili posjetioce groblja.
