Subota, 23. studenoga 2024.

Animirani film Maide Srabović ispričan je kroz slike Mije Kovačića: Film koji vidim u vizualnom stilu naive može biti samo horor žanra

Svjetski dan animiranog filma obilježava se svake godine 28. listopada u spomen na dan kada je Emile Reynaud, izumitelj praksinoskopa pomoću kojeg nastaje animacija, 1892. godine u Parizu organizirao prvu projekciju animiranog filma Pauvre Pierrot (Siroti Pier).

Upravo to je bio povod da uoči ovog dana porazgovaramo s koprivničkom vizualnom umjetnicom Maidom Srabović, scenaristicom i redateljicom animiranog filma ispričanog kroz slike Mije Kovačića koji nosi naziv “Fačuk”. Riječ je o filmskoj adaptaciji naivnog slikarstva koja će biti gotova u siječnju iduće godine.

– Film je u pripremama za oblikovanje zvuka koje radi Frano Homen. Nakon što Frano postavi zvučnu sliku filma, dakle šumove, atmosferu i originalnu glazbu koju su za film skladali Koprivničanci Miroslav i Gordana Evačić, film ide u Sloveniju na mix i u siječnju 2025. imamo gotov film – govori nam Maida.

Gruba, bodljikava, hrapava i teška riječ ‘fačuk’

Napominje da je “Fačuk” kratkometražni animirani film koji bi žanrovski opisala kao svjetonazorski horor s elementima crne struje podravskog naivnog slikarstva.

– Ideja za film je došla iz pitanja “Kak’ to da još nitko nije napravil animirani film inspiriran svjetski poznatom podravskom naivom?”. Kad sam si prvo u glavi postavila to pitanje, bila sam uvjerena da samo ja nisam upoznata s postojanjem tog filma. Onda sam počela istraživati i ispalo je da stvarno takav film ne postoji. Tu se posadilo zrno ideje o nastanku “Fačuka”. Onda je tu i moj strah iz djetinjstva od tih slika s podbuhlim ljudima čudnih proporcija i izmučenog pogleda – tu je sjeme proklijalo kad sam zaključila da jedini film koji ja vidim u vizualnom stilu naive može biti horor žanra. I na kraju, tu je ta gruba, bodljikava, hrapava i teška riječ “fačuk” – koja je nanijela puno nepravde životima koji su od samog svog postanka bili stigmatizirani nazivom “djeca grijeha”. Tu je i ta moja osobna pozadina za priču, zbog dede koji je odrastao bez roditelja. Dosta sam ljudi upoznala kroz život koji su “fačuki” i svima njima je jedna osobina zajednička – kako im je od rođenja usađeno to da su “nepotpuni” i “produkt grijeha”, uvijek se nekako moraju više u društvu dokazivati. Čini mi se da u ovo suvremenije i osvještenije vrijeme se lagano ta stigma gubi, ali i moja generacija još uvijek osjeti ostatke tog ograničenog svjetonazora – objašnjava Maida.

Kad je odlučila napraviti ovaj film, počela je istraživati sve vezano uz naivu ikad. Nakon što joj, kako kaže, internet nije baš bio od neke koristi, javila se Heleni Kušenić iz Muzeja grada Koprivnice, koja je tada radila u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama.

Privatna arhiva.

Svaka slika Mije Kovačića je potpuni film

– Ona me uvela u takav svijet naive za koji nisam ni znala da postoji – naive koja je društvena kritika, naive koja prikazuje mistično i nadnaravno, naive koja je više od “goričkih pijanki, pevci i mrtvih priroda s glinenim lončekima i kuruznim kruhom”. Tad sam se i očarala stvaralaštvom Mije Kovačića. Čim sam ugledala njegovu sliku “Jama”, znala sam da slike Velikog Mije moraju biti dio “Fačuka”. Njegove slike su svaka za sebe jedan potpuni film. Možete otići u njegovu galeriju, bilo u Koprivnici ili na Gornjem gradu u Zagrebu, sjesti pred sliku i osjećati se kao da ste u kinu. A kako ja vjerujem da ništa u životu nije slučajno, tako je ispalo da je moj kolega iz srednje škole, Ivan Kovačić, ujedno i njegov unuk, a moja osnovnoškolska učiteljica Karmen Bardek je jako bliska prijateljica Mijine kćeri Draženke – pojašnjava ova mlada umjetnica koja je završila montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Nastavlja kako je upravo posredstvom Ivana i Karmen stupila u kontakt sa Zakladom Mijo Kovačić koju vodi njegova obitelj. Nakon što je Zaklada pročitala scenarij, dali su projektu vjetar u leđa i tada je “Fačuk” počeo rasti.

Stari-novi svijet naive slikara Stipana Tadića

– Mijine slike postale su scene u filmu, a za ostatak vizuala je zaslužan slikar Stipan Tadić s kojim sam se spojila kad je bio na umjetničkoj rezidenciji u Hlebinama. Iako je Stipan akademski obrazovan slikar, a ne “pravi naivac”, jedan je od najvećih štovatelja naive kojeg sam imala prilike upoznati među mlađim suvremenim slikarima. Zato su me Stipanove slike i privukle, jer i kad slika prizore iz New Yorka, u kojem živi sad već nekoliko godina, taj New York ima u sebi neku narodsku naiva crtu. Kao dizajner vizualnog stila “Fačuka”, Stipan je stvorio neki stari-novi svijet naive koja po meni savršeno odgovara priči iz filma, a i odlično se nadopunjuje sa scenama po Mijinim slikama. Budete uskoro vidjeli i sami – otkriva nam Maida.

Kratko nam je, ne otkrivajući previše, ispričala sadržaj, odnosno radnju filma. Naime, u zabačenom selu, koje se smjestilo između dvije rijeke, roditi fačuka – izvanbračno dijete, smrtni je grijeh. Svi u selu zaziru od mlade trudne žene, koja svakog trena treba roditi. U tom zadrtom i surovom seoskom okružju, i u njoj raste strah. Kako se bliži porod, tako atmosfera u selu postaje sve napetija.

Privatna arhiva.

‘Fačuk’ je najduža poznata trudnoća, na njemu rade sedam godina

Što se točno dogodi, saznat ćemo uskoro, a da bi film ugledao svjetlo dana bilo je potrebno sedam godina i to od prve napisane verzije scenarija i početka Maidinog istraživanja.

– Projekt se razvijao i rastao polako. U ekipi filma se zezamo da je ovo najduža poznata trudnoća. Ali, sve je išlo nekim svojim tijekom, jer život ne čeka film pa smo tako i u ekipi dobili dva iznenadna pojačanja – rodile su se dvije bebe. Glumica Mirela Videk, koja daje glas glavnoj protagonistici, bila je u osmom mjesecu trudnoće kad smo ju snimali. A, druga beba je ona glavne animatorice Ivane Pipal. Ekipa na ovom filmu je za hrvatske standarde solidna – ukupno nas je 18 + jedno cijelo Društvo žena Reka, koje je dalo glasove seoskim babama iz filma – napominje Maida.

Dodaje kako je svaka faza imala svoje komplikacije za koje je trebalo i strpljenja, ali i vjere u sebe.

– Prvo je bilo dosta zahtjevno doći do verzije animatika, odnosno skica filma, koja funkcionira – dakle, da film bude jasan, da drži pažnju gledatelja i da ima dobru atmosferu. Tek nakon toga je Stipan crtao sve elemente za film i to posebno pozadine, posebno likove u raznim pozama, posebno rekvizite. Jedva čekam da vidite količinu i kvalitetu Stipanovih slika na planiranoj making of izložbi. Onda je sve te crteže trebalo skenirati, pa izrezati i tek onda predati animatorima na animaciju – ističe Maida.

Privatna arhiva.

Tri vrste animacije

A, kada je riječ o animacijama, u filmu su tri različite vrste – Ivana Pipal i Lucija Martinović zaslužne su za kolažnu 2D animaciju, Lucija Oroz animirala je sve rijeke u filmu klasičnom 2D sličica po sličica animacijom, dok su Lea Vučko i Damir Grbanović iz Slovenije animirali slike Mije Kovačića.

– Te slike masovnih prizora krcate su likovima Svaki lik koji se izdvoji sa slike da se animira, ostavi “rupu” u slici, koju je onda Lea digitalno restaurirala – i toliko je to pedantno napravila da joj je interni nadimak unutar ekipe filma “digitalni Mijo Kovačić”. Zahtjevna je i faza dizajna zvuka u koju upravo ulazimo, jer za razliku od snimljenog filma, za koji se najčešće snima i zvuk uz sliku, u animaciji je sve “prazna ploča”. Tako da Frano sad ima zasukati rukave i primiti se posla – svaki korak kroz blato treba postaviti, svaki vjetar kroz krošnje…- pojašnjava naša sugovornica koja se u film zaljubila zbog svoje nekadašnje učiteljice, a danas prijateljice – Karmen Bardek.

Privatna arhiva.

Od osnovnoškolske filmske grupe do Akademije dramske umjetnosti

Kod nje se u četvrtom razredu osnovne škole upisala na filmsku grupu i ubrzo shvatila da je očarana filmskom montažom. U srednjoj školi je njenu filmsku iskru nastavila raspirivati profesorica Astrid Nox koja ju je i ohrabrila da ode na prijemni ispit na Akademiji dramske umjetnosti i upiše montažu.

– Po završetku fakulteta radila sam nekoliko godina kao filmska i TV montažerka, montirala sam razne formate – od dugometražnih filmova, serija, glazbenih spotova pa do galerijskih video instalacija… I onda sam taman uz razvijanje ideje o “Fačuku” shvatila da mi samo montaža više uopće ne predstavlja veselje ni kreativne izazove, a po karakteru sam takva da volim istraživati, proučavati i usvajati nova znanja i vještine. Kad sam osvijestila da više ne vidim gdje da napredujem kao montažerka, shvatila sam da je animacija ono u čemu se dalje vidim. Nakon što predam “Fačuka” pred oči i umove svijeta, tko zna kamo ću dalje profesionalno otići – gdje god me voda odnese – zaključuje Maida.

Spomenimo na kraju da film “Fačuk” nastaje u hrvatsko-slovenskoj koprodukciji studija TETRABOT (Zagreb, Koprivnica) i studija URGH! i Octopics (Ljubljana). “Fačuk” je financijski podržan od Hrvatskog audiovizualnog centra, Grada Koprivnice, Grada Zagreba te RTV Slovenije. Velika podrška filmu, još iz faze pisanja scenarija, je i Zaklada Mijo Kovačić.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Slušaj uživo
zatvori