Alen Kovačić svoj dan, poput većine Koprivničanaca, započinje ranim odlaskom na posao.
Dobro mu je i zadovoljan je gdje radi, no kada stigne kući rad za njega ne prestaje. Tada ga zamjenjuje drugim oblikom rada, onim kreativnijim i slobodnijim.
Naime, Alen crta i slika portrete. U samo nekoliko godina, koliko se time bavi, naslikao ih je oko 800, a cilj mu je doći do 1.000. Posljednja slika kojoj se posvetio bit će izložena u Domu mladih povodom Dana grada Koprivnice. Nije želio puno otkrivati. Radi se, naime, o iznenađenju. No, zato je s puno entuzijazma i bez zadrški ispričao kako se je našao u svijetu umjetnosti.
Pozitivna strana lockdowna
Često pitanje koje mu ljudi postave jest “Kada i kako si saznao da imaš talent za crtanje?” Odgovor na to pitanje za mnoge nije jednostavan, jer teško se prisjetiti određenog datuma iz vlastite prošlosti i reći “Aha, to je bilo toga dana te godine”. No za Alena, ključno vrijeme bilo je razdoblje korone i lockdowna, ali i osnovne škole.
– U nižim razredima sam se isticao po tom pitanju, dok je u višim razredima moj talent primijetila profesorica likovne umjetnosti Sanja Pakasin koja me hvalila i poticala da se time bavim. Stvar je bila u tome da ja to onda još nisam prepoznao kod sebe. Crtanjem i slikanjem se nisam bavio sve do prije par godina kada je počela epidemija koronavirusa i kada je čitav svijet bio u lockdownu. Krajem 2019. kupio sam papir i olovke i počeo s crtanjem. Isprva je to sve bilo iz čiste dosade, no ubrzo su se portreti redali jedan za drugim – prisjeća se Alen svojih početaka.
Portret je jedna od najzahtjevnijih slikarskih formi u umjetnosti, tim više kada ste samouki umjetnik poput Alena. Trud i uzastopan rad se itekako isplate, ali i vide, a u to se i sam uvjerio.
– U početku nije bilo ništa po pravilima i crtao sam bez ikakvih mjerenja, sve sam radio od oka i kako mi se svidjelo, sve dok prije tri godine nisam upisao likovnu školu koju vodi akademski slikar Ivan Lovreković. On me naučio kako mjeriti proporcije te na što da obratim pozornost – govori.
Svakim idućim portretom voli si dodatno ‘zapapriti’
Pohađanjem satova u likovnoj školi Alen se upoznao s raznim slikarskim tehnikama od kojih mu je suhi pastel jedna od najdražih zbog toga što se lako ispravlja. No kada su u pitanju portreti, ipak ostaje vjeran olovci, ugljenu i uljanim bojama, o kojima nastoji naučiti što je više moguće.
– Mislim da je tehnika uljanih boja jako zahtjevna, no istovremeno je lagana zbog toga što se ne suši tako brzo pa je moguće dodavati i ispravljati. Nije isto uzimati uljanu boju i suhi pastel, potrebno je paziti prilikom miješanja boja i količine koju ćeš uzeti na kist. S druge strane, suhi pastel je lakše kontrolirati – smatra Alen.
Zbog čega se odmah u početku odlučio za portrete, ni sam ne zna. Kaže kako si svakim idućim voli dodatno “zapapriti”, pogotovo kada su u pitanju najsitniji detalji.
Najdraže mu je, kaže, slikati po danu i nastoji iskoristiti danjeg svijetla što je više moguće. Kada su u pitanju portreti na platnu, na njih ponekad zna utrošiti i do četiri sata dnevno, dok obične portrete olovkom završi u sat i pol do dva.
– Kada pogledam svoje prve radove i usporedim ih s ovima danas, ne mogu zamisliti da danas postupim na isti način. Na kraju krajeva, pogledom na starije radove vidim taj napredak kod sebe, no isto tako znam da još puno toga moram naučiti – skromno kaže Alen.
Članovi obitelji najveći su kritičari, ali i podrška
Mnogi nečiju nadarenost za crtanje i slikanje povezuju s genetikom, s darom koji se familijarno prenosi s jedne generacije na drugu. Tako Alen smatra da je za njegovu nadarenost zaslužan ni manje ni više nego velikan hrvatskog naivnog slikarstva Mijo Kovačić.
– Kada sam počeo crtati, puno sam puta od svoje pokojne bake znao čuti kako je Mijo Kovačić bratić moga djeda te kako sam sigurno taj dar crtanja naslijedio od njega. Osobno, sviđa mi se naivna umjetnost, no ne vidim se u njoj. Moja ljubav su portreti – govori.
U svemu što radi Alen ima veliku podršku svojih članova obitelji, koji su mu ujedno i najveći kritičari.
– Sestru sam nekoliko puta pokušao nacrtati i ni jednom nije bila zadovoljna. Znala mi je reći “Kako to da sve druge znaš dobro pogoditi, a mene ne?” – kroz smijeh priča Alen i dodaje kako mu je, ipak, najveći kritičar njegov otac koji se ponaša poput profesora, a ne amatera. No, za svaki njegov komentar Alen zna da je u dobroj namjeri. Teta je, s druge strane, njegovim radovima oduševljena. Drago mu je da se svi uvijek okupe na nekoj njegovoj izložbi.
Planovi
S vremenom i zahvaljujući društvenim mrežama, Alenu su počele pristizati narudžbe kojih je u jednom trenutku bilo toliko puno da je neke teška srca morao odbiti.
– Ponekad me toliko zatrpaju s narudžbama da ne znam kako ću stići sve napraviti na vrijeme. Naravno, uvijek možeš reći ne, ali i to je ponekad teško. No bilo je situacija kada sam jednostavno morao reći da ne mogu jer nisam imao vremena – objašnjava Alen.
Što se tiče budućnosti, Alen kaže kako bi se vrlo rado htio u potpunosti posvetiti slikanju, no svjestan je da je to, barem u dogledno vrijeme, nemoguće. No, i dalje se misli time baviti uz svoj stalni posao koji ima.
– Svi su mi rekli “Nemoj to prestat raditi, nemoj to zeznuti”. Do sada sam se okušao i u karateu, bio sam i ministrant… No, ništa me nije toliko držalo kao crtanje. Svaki dan mi se po glavi vrte ideje za nove radove na još većim platnima. Želio bih jednog dana imati mali atelje, ali i samostalnu izložbu. No za sada, gledam da ta moja ljubav prema slikanju traje i dalje – zaključuje Alen.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
