U tišini šuma, gdje sunčeva svjetlost probija krošnje, a svježi miris zemlje ispunjava zrak, već više od 20 godina jedan čovjek neumorno istražuje skrivena blaga prirode – gljive.
Danijel Balaško, inače učitelj informatike u jednoj osnovnoj školi, postao je pravi stručnjak za branje gljiva koje iziskuje strpljenje, znanje i ljubav prema prirodi.
– Od djetinjstva sam brao gljive s ocem, no uglavnom se to svodilo na vrganje i lisičice. Oduvijek me je mučilo što s drugim gljivama koje srećemo u šumi, jesu li jestive ili otrovne, kako se zovu i slično. Stoga sam prije 25 godina nabavio svoju prvu knjigu o gljivama i od tada se doslovno ‘zarazio’ njima – govori nam Balaško i dodaje kako su njegovi gljivarski počeci vezani uz djela naših autora knjiga o gljivama, Ivana Fochta i Romana Bošca.
Njegova kolekcija knjiga o gljivama s godinama se povećavala te sada u svojoj biblioteci ima na stotine različitih priručnika, enciklopedija i monografija. Sve što zna o gljivama Danijel je naučio boraveći u prirodi tragajući za tim predivnim stvorenjima, donoseći ih kući, proučavajući ih, uspoređujući literaturu te razmjenjivanjem iskustava s drugim gljivarima iz Hrvatske i drugih država Europe.
Najvažnije pravilo – oprez
Većinu ljudi zanima kako razlučiti jestive gljive od otrovnih. Danijel kaže kako nema općeg pravila kojim bi se to moglo utvrditi.
– Svaku je gljivu potrebno pojedinačno poznavati, proučavati i spoznati. Same fotografije iz priručnika o gljivama će nam malo pomoći, jer su gljive jako varijabilna bića, po oblicima i bojama promjenljive, pa teško da će primjerak pronađen u prirodi točno odgovarati onome u knjizi – objašnjava Balaško.
Dodaje kako je potrebno obratiti pozornost na plodno tijelo gljive, njen klobuk, stručak i trusište odnosno donji dio klobuka te sve momente vezane uz njih.
– Je li trusište građeno od listića, cjevčica ili možda bodljika? Kakve je boje meso gljive odnosno mijenja li ono boju na prerezu? Je li tvrdo, elastično, krhko, mekano, drobivo ili žilavo? Kakav je okus mesa ili njegovog mliječnog soka? Je li on blag, ljut, gorak, neugodan, smolast ili sladak? – napominje Balaško i dodaje da okus nipošto ne smijemo isprobavati kod smrtno otrovnih gljiva.
Miris je također jedan od bitnih faktora, stoga ističe kako gljive mogu mirisati na brašno, krastavce, češnjak, zemlju, krumpir, rotkvice, užeglo ulje, strvinu, kokos, gnjilo zelje, tintu, naftu, voće, cvijeće, bademe, vaniliju, med i na desetke drugih mirisa.
– Vrlo je bitno pozornost obratiti na stanište gdje je gljiva rasla, u blizini koje vrste drveća, na kakvom tipu tla, kolika je osunčanost staništa te koliko ima vlage – objašnjava.
Savjet za početnike
Onima koji su tek početnici u branju gljiva ili žele naučiti nešto više o njima, Danijel savjetuje da u berbu krenu s nekim iskusnim poznavateljem, a bitno je nabaviti i adekvatnu literaturu koja je dostupna na hrvatskom jeziku od hrvatskih autora.
– Ako netko želi dublje i temeljitije pristupiti proučavanju gljiva, tada je ipak potrebna strana literatura koje ima napretek. Ako mu je dostupno, može se priključiti i gljivarskom društvu. Nama najbliža su u Čakovcu, Ivancu i Zagrebu – savjetuje Balaško i dodaje kako je danas vrlo korisno što se možemo koristiti renomiranim mrežnim stranicama o gljivama kojih na internetu ne manjka.
Također, ističe kako postoje i brojne Facebook grupe specijalizirane za problematiku o gljivama na kojima su vrhunski poznavatelji gljiva koji mogu pomoći u determinaciji gljiva.
– U tu svrhu je potrebno napraviti kvalitetne i detaljne fotografije gljiva na njihovim staništima i fotografijom prikazati sve dijelove gljive, presjek, mijenjanje boje, više primjeraka različitih faza rasta i slično – govori.
Svaka gljiva ima svoju svrhu
Danijel ističe kako se prema gljivama i prirodnim staništima na kojima rastu treba odnositi savjesno i s poštovanjem.
– Gljive koje ne poznajemo ostavljamo na miru, ne ‘šutiramo’ ih nogom kao što to neki čine, pa čak i kada se radi o otrovnicama. Svaka gljiva ima svoju svrhu, svoj životni ciklus koji nemamo pravo oskvrnuti takvim barbarskim činom. Gljivama se treba diviti, vizualno uživati u njihovim neobičnim pojavama, oblicima, raznolikim bojama, a u kulinarskom smislu uživati u bogatstvu okusa i aroma koje nam pružaju – kaže Danijel i napominje kako beremo onoliko gljiva koliko nam je dovoljno za osobnu upotrebu.
Posljednjih godina, ljudi imaju sve veću potrebu da borave u prirodi, stoga ne čudi da je u porastu broj gljivara koji skupljaju gljive za jelo i žele naučiti više o svemu tome. Također, u porastu je i broj onih koji naveliko beru gljive zbog prodaje i ekstra zarade.
Vrganji, sunčanice, lisičarke i kljukači najpopularniji
Posljednjih desetak godina, Danijel je najviše bio usredotočen na traženje rijetkih vrsta te na fotografiranje gljiva, a ne na njihovo sakupljanje za jelo.
– Ako se radi o sakupljanju za jelo najviše volim tražiti vrganje, sunčanice, puževice, poljske šampinjone, mrke trubače, lisičice, panjevčice, krasnice, velike gnojištarke, kostanjevčice, rujnice, bukovače, zečarke, smrčke – nabraja Balaško.
Dogodilo se mnogo puta da je pogrešno identificirao gljivu.
– Čak nakon nekoliko godina se dogodi da shvatite da ste za neku gljivu mislili da je neka druga. No, nemojte sad misliti da se tu radi o zamjeni među velikim vrstama gljiva koje se koriste za jelo. Tu ponajprije mislim na identifikaciju gljiva unutar problematičnih rodova gdje se vrste unutar roda teško razlikuju zbog velike sličnosti – govori.
Na kraju krajeva, nepredvidivost je uvijek nešto što ga oko gljiva nanovo i ponovo iznenadi.
– Ništa kod njih nije kako se očekuje, za njih ne postoje obrasci i okviri, ne možemo ih nikada dokraja shvatiti – zaključuje Balaško.
