Kustosica i programska voditeljica Tanja Špoljar otkriva sve o jednoj od rijetkih vaninstitucionalnih galerija suvremene umjetnosti u Hrvatskoj.
Ispričaj nam, za početak, o svom obrazovanju i profesionalnom putu koji te je doveo do rada u AK Galeriji.
Uz umjetnost sam vezana od djetinjstva, moji su roditelji imali privatnu galeriju/dućan, organizirali izložbe i uz to se bavili produkcijom serigrafija suvremenih umjetnika kroz djelovanje Galerije S, koja i danas postoji kao online galerija. U obitelji se uvijek njegovala ljubav prema umjetnosti, a i ja sam ju nekako organski zavoljela i ni ne vidim život bez nje. Diplomirala sam povijest umjetnosti i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a za vrijeme studija sam godinama radila u više muzeja kao vodič. Od 2007. bila sam suosnivačica kustoskog kolektiva ‘Wo_kolektiv’ s dvije drage kolegice s faksa, organizirale smo izložbe i radionice, uglavnom suvremenih i feminističkih praksi, imale niz prekrasnih suradnji s festivalima, galerijama, časopisima. U Zagrebu sam doslovno živjela u galerijama, kinima, kazalištu, na festivalima, upijala sve što se nudilo. Tih godina radila sam i kao novinarka na HRT-u u emisiji za suvremenu umjetnost i kulturna zbivanja ‘Transfer’ koja nažalost više ne postoji, a završila sam i ‘Kustosku platformu’, jednogodišnju teorijsku i praktičnu edukaciju iz područja suvremene nacionalne i međunarodne umjetnosti i kulturne produkcije. To je u kratkim crtama bio moj život u Zagrebu. Povratkom u Koprivnicu 2012. godine, iako pomalo izgubljena i obeshrabrena poslovnim prilikama u struci, počela sam odlaziti na sva događanja u Koprivnici, odlazila u Ateliere Koprivnica i tu sam, kroz razgovore i druženje s umjetnicima i Vlatkom Vincekom (suosnivačem Ateliera Koprivnice i osnivačem AK galerije i, za mene, najvažnijim koprivničkim umjetnikom) dobila priliku da počnem voditi program galerije. Vincek me ‘tjerao’ da pišem, da počnem razmišljati o AK galeriji kao mjestu koje ima potencijala za razvoj, ja sam vrlo brzo prihvatila taj izazov i krenula osmišljavati program (tu prvu godinu zajedno sa Mašom Zamljačanec). Volonterski. Službeno sam voditeljica programa AK galerije od 2014. godine, a od 2019. godine i zaposlena preko Zaklade Kultura nova, godinama na pola radnog vremena, a od ove godine i po prvi puta na puno. Cijele priče nikako ne bi bilo bez Petre Travinić i Bojana Koštića, koji su sa mnom od 2015. do 2023. godine bili dio kustosko-dizajnerskog tima koji je stvorio AK galeriju kakva je danas. Svemu je pridonijelo i ozračje i solidarnost u nezavisnoj kulturi koja je zadnjih 10 godina doslovno doživjelo procvat u Koprivnici, a tu prvenstveno mislim na FUNK.
Koja je temeljna razlika između AK Galerije i tradicionalnih kulturnih institucija?
Mi smo formalno udruga i naše je djelovanje ‘projektno’, odnosno, sredstva za programe dobivamo preko Javnih poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi, bilo to preko Ministarstva kulture i medija RH, Grada Koprivnice, Županije, naravno, uz Zakladu Kultura nova koja podržava zapošljavanje kulturnih radnika. Kad kažem projektno, mislim na to da ne postoji nikakva sigurnost djelovanja, iz godine u godinu prijavljujemo iznova nove programe/projekte te nikad nismo u opuštenoj poziciji stalnog ili dugotrajnijeg zaposlenja (osim ako je riječ o nekom EU projektu). Dakle, nitko od nas nije na plaći od Grada ili bilo kakvoj stalnoj plaći i kod nas jedna osoba radi posao koji po opsegu obuhvaća barem tri radna mjesta. Sve to je dosta iscrpljujuće, no s druge strane nudi potpunu programsku slobodu (programe ocjenjuju neovisni stručnjaci i kvaliteta je jedini kriterij) i odmak od ‘distrakcija’ dnevne politike, dok smo svojim djelovanjem izrazito politični i reagiramo na svijet oko sebe, sad i ovdje. Temeljna razlika je da nas ne zanima tradicija u klasičnom smislu niti stereotipi kulturnog života, a takva događanja niti ne radimo. Nama ta neovisnost nudi mogućnost da zagovaramo suvremene umjetničke prakse, eksperimentiramo, dovodimo prave „zvijezde“ suvremene umjetnosti, ali i mlade umjetnike u grad, povezujemo ljude, bavimo se isključivo progresivnim praksama i kvalitetnim sadržajem i ne mjerimo uspjeh jedino i isključivo brojem posjetitelja, što ne znači da nam to nije važno.
Posebnost AK Galerije nije samo u njegovanju suvremene kulture već i u tome što sličnih prostora zapravo nema, čak ni na nacionalnoj razini. Po čemu je galerija toliko jedinstvena?
AK su jedna od rijetkih udruga i prostora koja u sebi pomiruje toliko raznovrsne uloge i funkcije: okuplja umjetnike i upravlja prostorima ateljea, vodi nezavisni galerijski prostor fokusiran isključivo na suvremene umjetničke prakse, provodi edukativne aktivnosti iz područja suvremene umjetnosti i kulture te rezidencijalni program koji se bavi specifičnostima bivšeg vojnog kompleksa. Svega toga ne bi bilo da nije bilo zalaganja nekolicine koprivničkih umjetnika i povjesničara umjetnosti, ali i potpore Grada koji je ovaj prostor bivših spavaonica 2011. dodijelio umjetnicima na korištenje. To je već samo po sebi rijetka situacija u Hrvatskoj, a još je rjeđe ono što je u tim prostorima nastalo. Slični su prostori recimo Atelijeri Žitnjak u Zagrebu ili možda (iako potpuno drugačije) Medika. Znamo koliko je posjedovanje ateljea bitna stvar za umjetnika i samim time stvorena je jedna vrijedna platforma za rad, povezivanje i život likovne scene Koprivnice. Jedinstvena je ova cjelokupna nadogradnja tih prostora u smislu programa, kombinacije ateljea i galerije, prožimanja gostovanja suvremenih umjetnika i poticanja djelovanja i produkcije ovih lokalnih. Atelieri su prvenstveno nastali iz potrebe umjetnika ovog grada za radnim prostorima, a AK galerija iz potrebe ovog grada za malo drugačijim sadržajem. A jedinstveni smo svakako i po atmosferi.
AK Galerija ove je godine proslavila 10 godina uspješnog djelovanja. Koliko se je stav javnosti naspram suvremene umjetnosti promijenio u tih 10 godina? Koliko Koprivničanci dolaze na izložbe i performanse?
Koprivnica ima dugu tradiciju događanja vezanih uz suvremenu umjetnost, od 70-ih i 80-ih godina u Galeriji Koprivnica, Kuglani 2000-ih, događanja u organizaciji Galerije S, performansa i zalaganja Vlaste Delimar i ostalih aktivnih umjetnika vezanih uz Koprivnicu pa sve do bogate nezavisne scene koja se oko 2014. kreće razvijati u gradu. To je sve bilo bitno i bitno je za odnos Koprivničanaca prema suvremenoj umjetnosti i kulturi općenito. AK galerija je kroz godine stvorila svoju stalnu publiku koja redovito dolazi i koja, iako možda prije nije bila upoznata sa suvremenim praksama, promišlja i uživa u našim događanjima. Jako mi je bitno da suvremena umjetnost ne bude zatvorena, već neka vrsta oaze slobode. I mislim da se to osjeti. Koprivničanci dolaze na performanse i izložbe, ništa više ni manje nego na događanja suvremene umjetnosti u drugim gradovima. Naravno, na nama je i dalje odgovornost, i uvijek je, da se približimo novoj publici, ali nikako ne kroz smanjivanje kriterija kvalitete ili podilaženje masovnom ukusu. Najvažniji je osjećaj i ta neka magija koja se desi na pojedinim događanjima, a koja mijenja čovjeka zauvijek.
Povodom desetljeća djelovanja izdana je i Monografija. Što je sve obuhvatila i na koji način te koji je njen značaj?
Knjiga “AK galerija – desetljeće na periferiji” prije svega djeluje kao arhiv koji objedinjuje desetogodišnji rad jedine nezavisne galerije na području grada Koprivnice. Kao takav, predstavlja bitnu točku na lokalnoj, ali i cjelokupnoj hrvatskoj suvremenoj umjetničkoj sceni, jer obuhvaća neka od najzanimljivijih umjetničkim imena unazad posljednjih deset godina. Sa svim stručnim tekstovima (76 autorskih tekstova 19 autora, preko 200 događanja, preko 170 gostujućih umjetnika itd.) te fotodokumentacijom, na 384 stranice daje pregled gotovo cijele jedne generacije umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj, jer uključuje već afirmirane, ali i umjetnike mlađe generacije koji će tek postati dio suvremenog kanona hrvatske likovne umjetnosti. Ova publikacija pruža uvid u brojne estetike i poetike koje su prevladavale scenom zadnjih deset godina, sadrži ogromnu bazu podataka, odnosno znanja koje može educirati generacije studenata, umjetnika i kustosa. Uz mene, koja sam autorica 42 teksta, tekstove su pisali i sljedeći autori: Mirko Sebić, Vlatko Vincek, Helena Kušenić, Bojan Koštić, Marijan Špoljar, Marijan Molnar, Laura Amann, Maša Bajc, Milja Špoljar, Suzana Marjanić, Sara Salamon, Iva Prosoli, Darko Šimičić, Marko Golub, selma banic i Jan Jafo, Saša Živković i Iva- Matija Bitanga. Tekstovi su popraćeni fotografijama 10 fotografa, a od 2015. godine većinom fotografijama Petre Travinić i Bojana Koštića. Sjajan dizajn potpisuju Petra i Bojan, ja sam urednica knjige, uz uvodne tekstove Irene Bekić i Bojana Dmitrovića Krištofić te lekturu i korekturu Milje Špoljar i Helene Kušenić. Knjiga je realizirana uz pomoć Zaklade Kultura nova, Grada Koprivnice i Koprivničko-križevačke županije.
Koji su danas glavni problemi u promicanju suvremenih umjetnika?
Kratko: financije i nedostatak volje za ulaganje u suvremenu umjetnost i kulturu. Samim umjetnicima nemogućnost da od svoje umjetnosti žive i tome se potpuno posvete. Šire: to već započinje od škole, premalog broja sati likovne umjetnosti i doživljaja umjetnosti kao nekog sporednog nebitnog polja. Svaka čast iznimkama koje uporno rade na tome, npr profesorici Ivi Bolfek iz koprivničke gimnazije ili Zvonimiru Haramiji koji radi u osnovnoj školi. I svim ostalim pojedincima. Sustavu kakav trenutno je, nikako ne.
U nekoliko je navrata bilo govora i razgovora s Gradom da AK dobije novi prostor negdje bliže centru. Što je s time?
AK se nalazi u veoma derutnoj zgradi na drugom ulazu u kampus, zgradi bivših vojnih spavaonica koju se ne može obnoviti. Galerijski prostor ima samo 50 m2 i prozore te samim time nije pogodan za podosta izložbi, odnosno, zahtjeva velike kompromise. No Grad Koprivnica zaista podržava naše programe već dugi niz godina, a i razgovori o novim mogućnostima za ateljee i AK galeriju su kontinuirani i ja vjerujem da će se kad-tad naći i neko primjerenije i suvremenije rješenje. Uopće ne sumnjam u to. Ali pitajte me opet za godinu dana.
S obzirom na poziciju AK Galerije i FUNKa, suvremena i nezavisna kultura opet je na neki način na periferiji. Kako gledaš na to? Ima li to dobre i loše strane?
Periferija/rub je rizik, ali i sloboda. Puno smo se njome bavili u knjizi koja je izašla pa ću se ovdje poslužiti citatom Irene Bekić iz uvodnog teksta: No rubna je konfiguracija uvijek obilježena mnogostrukošću. Marginalnost, nedostatne financije i opremljenost, snalaženje i iznalaženje modusa za održavanje galerijskog sustava i istovremeno održavanje u umjetničkom sistemu na određeni način kontaminira sistem. Subvertira ga, nagriza, pokazuje da su njegova pravila i hijerarhija, usprkos i uz jasna pravila, slaba mjesta balastne strukture. Ili ponoviti vlastite, malo više poetično nastrojene riječi: A tu je i jedan aspekt koji je meni posebno poticajan: smještaj naše galerije na periferiji grada. Kroz prozor gledamo livadu i ponekad srne. Ima nečeg predivnog u tome što ti daje osjećaj da je sve na ovom svijetu povezano, svako biće, ne samo ljudi, kao neki utješni prostor sreće gdje sve ima smisla. Puno ljudi je to osjetilo ovdje. Iz tog pejzaža ponekad se izrode nevjerojatne stvari.
AK Galerija je poznata po tome da je zapravo i dom i radni prostor umjetnicima. Koliko ih je trenutno, tko je sve tamo i što rade?
Nas je trenutno 18 u udruzi Atelieri Koprivnica, a 9 ljudi ima svoje prostore. I tu je i prostor AK galerije. Članovi su: Iva Bolfek, Izabela Čuni, Dražen Eisenbeisser, Antonio Grgić, Lada Gudić, Ivan Gundić, Zvonimir Haramija, Ivan Ivanović, Bojan Koštić, Teodora Lukavski, Darko Markić, Željko Mucko, Tomislav Sertić, Gordana Špoljar Andrašić , Sunčanica Tuk, Vlatko Vincek, Petra Travinić.
Radi se o zaista sjajnim i zanimljivim umjetnicima, aktivnim na hrvatskoj likovnoj sceni, a koji se bave različitim medijima, od slikarstva, skulpture, instalacija, ilustracije, linoreza, performansa, videa, murala, konceptualne umjetnosti, fotografije.
Mnoge udruge s područja Koprivnice svoja su djelovanja usmjerila u neki godišnji krovni event – RockLive ima istoimeni festival, Udruga ljubitelja jazz glazbe Koprivnica ima Fest Jazza, MaMuze imaju Street Art i FIUK, FUNK dvodnevni FUNK day. AK Galerija ima Dan otvorenih vrata, no smatraš li da bi se djelovanje i koncept Galerije mogao pretvoriti u svojevrsni festival suvremene umjetnosti i ako da, kako bi on bio koncipiran?
Dan otvorenih vrata na tom je tragu, a uz naše stalne programe ‘AK galerija – prostor suvremene umjetnosti’ koji obuhvaća izložbeni i edukativni program te uz rezidencijalni program ‘Kompleksi: (su)život ljudi i prostora’ u kojem umjetnici borave u prostoru kampusa kroz cijelu godinu, do sada nije bilo potrebe za ‘festivalom’ niti bi se to, u kontekstu galerijskog djelovanja, tako zvalo. Uz to, sve naše izložbe otvorene su par tjedana, imaju popratna događanja, vodstva i razgovore s umjetnicima tako da se uvijek radi o višetjednim događanjima. No želja nam je pokrenuti i neki veći međunarodni projekt. Uz to, sljedeće godine, uz Dan otvorenih vrata, u planu su višednevna događanja tik prije ljeta i prije Božića koja će aktivnije povezati lokalne umjetnike, članove AK i one koji to nisu, a koji kvalitetno rade te kroz neku vrstu mini ‘sajmova’ i dodatnih programa dati priliku i da umjetnici prodaju svoje radove. Nešto na tragu HDLU-ovog Artomata. Uz to, AK je prostor otvoren za suradnje, pa tako i za festivale, recimo FIUK s kojima smo lijepo surađivali.
Glavna si programska voditeljica i kustosica AK Galerije. Koliko je to zahtjevan posao? Smatraš li to zapravo poslom?
Naravno da to smatram to poslom, to je moja struka, a i službeno sam zaposlena kao voditeljica i kustosica AK galerije i za to primam plaću. To je posao kao i svaki drugi, mislim da to ne moram ni govoriti. Puno sam već tekstova napisala o tome kako se umjetnički ili posao kulturnih radnika vrlo često ni ne promatra kao rad…pa ću se ovdje poslužiti dijelom iz mog predgovora za izložbu Tee Hatadi iz 2023. godine koja je, između ostalog, upravo to tematizirala:
– A što si ljetos radio? – mrav upita cvrčka. – Svirao sam. – Svirao si? Onda sad pleši da ti prođe glad. – odgovori mu mrav. (Ezop, Cvrčak i mrav)
Ezopova basna Cvrčak i mrav u nebrojeno je prilika poslužila kao primjer važnosti planiranja, mukotrpnog rada i skladištenja resursa, hvaljenja dobre prakse radnika-mrava, za razliku od lijenog cvrčka koji ne radi ništa, osim što sklada, svira i zabavlja ljude. Dokoličari. Ta naizgled bezazlena priča za djecu oduvijek me nervirala, a sad ju koristim kao uvod u temu kojom se bavi umjetnica Tea Hatadi na izložbi ‘Između / Between’: odnos rada, života i umjetnosti. Kada nekom kažemo da radimo u kulturi ili u umjetničkom polju, često dobijemo reakciju: O pa tebi je onda baš lijepo i opušteno!, ali ne zato što se time insinuira da je to lijepi posao, nego da to zapravo ni nije posao. Ako je naš odgovor da je to posao i da je tu prisutno puno stresa, kao i u svakom drugom zanimanju, ispada da ne volimo ili ne cijenimo to što radimo, a ako ne kažemo ništa, ispada da zato što taj posao volimo, ne bismo ni trebali biti plaćeni za njega. I to je nešto što je specifično za umjetnička i kreativna zanimanja. Nikome ni ne padne napamet da za bilo kojeg drugog čovjeka pomisli da ne bi trebao zarađivati zato što radi posao koji voli.
A posao je svakako zahtjevan jer radiš sve: od planiranja programa, produkcije, pisanja prijavnica, pisanja izvještaja, PR-a, marketinga, društvenih mreža, komunikacije s medijima, prikupljanja donacija, kustoskog dijela posla, postavljanja izložbi, pisanja predgovora, otvorenja izložbi, brige o prostoru, komunikacije s umjetnicima, vođenja financija i godišnjih troškovnika, razmišljanja o široj slici i budućnosti galerije, zagovaranja boljih uvjeta…i to je samo dio posla. I ne pišem to jer se žalim, već samo da navedem što uopće taj posao uključuje.
Nedavno je završio Javni poziv za izlaganje u AK Galeriji u 2025. godini. Koliko je radova pristiglo, tko je bio u žiriju i, na kraju, koji su radovi odabrani i po kojem kriteriju?
Jedna od stvari koju zagovaramo u AK galeriji jest i transparentnost programa koju dobivamo, između ostalog, putem Javnih poziva za izlaganje. Za 2025. godinu pristiglo je 35 prijava, žiriranje je radio Umjetnički savjet AK galerije kojeg čine umjetnici Vlatko Vincek i Marijan Molnar, povjesničarka umjetnosti Helena Kušenić i ja. Odabrane su tri izložbe, umjetnika Andreja Zbašnika, Tina Vukovića i K Kolektiva, koje će se uklopiti u ostatak godišnjeg programa koji čine suradnje, partnerstva, izložbe na poziv, radionice. Jedini kriterij je kvaliteta i uklopljenost u naše programske smjernice: kritičko preispitivanje kulturnog, društvenog, ekonomskog i političkog okruženja, odmak od tradicionalnih pristupa umjetnosti i dominantnih koncepcija, korištenje novih medija u izlagačkoj praksi, multimedijalnost, interdisciplinarnost, eksperimentiranje, angažirani pristup problematiziranju javnih i neiskorištenih prostora.
Do kraja godine ostalo je nekoliko mjeseci. Koje izložbe pripemate u nadolazećim mjesecima?
Do kraja godine u AK galeriji i Atelierima Koprivnica održat će se četverodnevna ‘Radionica digitalne ilustracije: Magija i mitologija’ pod vodstvom Ivana Ivanovića, zatim kazališne radionice u sklopu suradničkog programa s udrugom Mudro zbori ‘Jesenska pozornica – umjetnost u u pokretu’, izložbe i izvedbe Hrvoja Pelicarića i Nike Mihaljevića u sklopu našeg potprograma ‘Zvuk u galeriji’, 12. Dan otvorenih vrata, predavanje Janke Vukmir, izložba u suradnji s Udrugom slijepih te prezentacija cjelogodišnjeg rezidencijalnog programa u kojem ove godine gostuje umjetnik Tomislav Šoban. Šoban gostuje radom ‘Zgrade u voćnjaku’ koji uključuje zgrade/makete koje svakodnevno možete vidjeti u voćnjaku kraj AK galerije, a čije se promjene uslijed atmosferskih prilika fotografski bilježe. Uz to, partnerski sudjelujemo i u izložbi Drava Art Biennale koja je trenutno u Slavonskom Brodu u Galeriji Ružić i u pripremama za sljedeći.
Postoji li neki specifičan projekt ili izložba koju biste željeli realizirati, a još niste imali priliku?
Naravno, postoji još mnogo umjetnika s kojima bismo željeli surađivati i ugostiti ih, a moja velika želja je i proširiti rezidencijalni program koji se bavi bivšom vojarnom na veliku međunarodnu bijenalnu izložbu i gostovanja i ponovno pokrenuti projekt ‘Slobodna fotografija’ koji okuplja suvremene fotografe. Puno je tu ideja koje prelaze okvire našeg prostora i trenutnih kapaciteta, ali do kojih ćemo sigurno kad tad doći.
Što bi voljela da ljudi znaju o AK galeriji, a možda još nisu imali priliku saznati?
Voljela bih da ljudi koji još nisu bili kod nas dođu i sami saznaju. I da vide da su događanja na periferiji sve samo ne dosadna. Uz to, pozvala bih ljude da uzmu u ruke, kupe ili posude, knjigu ‘AK galerija- desetljeće na periferiji’ i pogledaju što se sve zbivalo kod nas zadnjih deset godina, a što nisam ni dotaknula u ovom intervjuu. I da se slobodno jave ako žele posjetiti ateljee, uvijek smo otvoreni.
Za kraj, gdje vidiš AK Galeriju idućih 10 godina?
Plan je osluškivati čemu je vrijedno i važno otvoriti prostor, reagirati na život oko nas, intuitivno pristupati programu. AK galeriju vidim kao mjesto otvoreno za sve, kao mjesto okupljanja, druženja, promišljanja, razgovora, ali i kao mjesto koje svojim gabaritima, estetikom i kapacitetima nadilazi ovo sadašnje stanje. Vidim ju kao jednu prekrasnu dobro opremljenu galeriju suvremene umjetnosti kakvu ovaj grad zaslužuje. Sadržaj i program ionako nam nikada nisu bili problem. Ali: gdje god se naš prostor nalazio, mi ćemo uvijek tražiti smisao na rubu i zahtijevati svoj prostor slobode. Jer bez toga umjetnost, onako kako ju ja vidim, nema smisla.
