Dok svijet postaje sve užurbaniji, a svakodnevica je ispunjena stresom i brigama, mnogi ljudi traže unutarnji mir.
Jedan od najpoznatijih puteva svakako je Camino de Santiago, ili kako ga mnogi jednostavno zovu – Camino.
Ovaj drevni hodočasnički put kroz španjolska i portugalska sela i gradove, sve do katedrale u Santiagu de Compostela, postao je svojevrsni svjetionik za sve one koji žele pronaći sebe, a tim je putem nedavno prošla i Koprivničanka Iva Pintarec.
Iva je zaljubljena u putovanja. U posljednjih sedam godina proputovala je gotovo čitav SAD – najprije je tri mjeseca radila u Južnoj Karolini nakon čega je posjetila sve veće gradove poput Los Angelesa, Las Vegasa, New Yorka i Chicaga. Već idućeg ljeta vratila se u Ameriku, radila tri mjeseca u Koloradu i ponovno se zaputila na putovanje. Ovoga puta, odredište su joj bili Hawaii.
– Nakon što sam se vratila iz Amerike, otišla sam na Erasmus u Nizozemsku na šest mjeseci, a poslije toga sam preko platforme Work Away volontirala u Švedskoj, Maroku te Portugalu. U zamjenu za volontiranje sam dobila hranu, smještaj i iskustvo. Kao volonterka sadila sam vrtove, gradila kuće, pazila krave i učila djecu engleski jezik – objašnjava nam Iva te dodaje kako je putovala i u Meksiko, Portugal te Španjolsku.
Odmak od životnih prilika
Da putuje, odnosno pješači Caminom, potaknulo ju je više različitih stvari i osjećaja. Željela je, kaže, izaći iz trenutnih životnih prilika, a Camino joj se već nekoliko godina nalazio na popisu želja, odnosno putovanja.
– Nikako nisam uspjela naći vremena da odem tamo, sve dok s prijateljem nisam otišla na Madeiru. Neko sam vrijeme razmišljala kamo ću nakon toga, a budući da nisam kupila povratnu kartu, Camino se nekako nametnuo kao idealno rješenje. Kao da mi je bilo suđeno – kaže Iva.
Camino de Santiago, sa svojih više od 800 kilometara, nije samo fizički izazov, već i mentalno i emocionalno putovanje. Svake godine tisuće hodočasnika, poznatih kao peregrinos, kreću na ovaj put, vođeni različitim razlozima – neki traže duhovno prosvjetljenje, drugi žele prevladati osobne prepreke, a treći su jednostavno u potrazi za avanturom. S obzirom na to da je putovanje na Camino bilo dosta spontano, priprema nije bilo. Jedino što je znala jest da će uzeti rutu od Porta do Santiaga.
Na početku puta, malo tko može predvidjeti kako će izgledati njihovo putovanje, a Iva se je u to itekako uvjerila.
– Kad sam stigla u hostel u Portu, upoznala sam jednu ženu koja mi je dala nekoliko najvažnijih informacija. Uglavnom sam putovala sama, no po putu sam upoznala dosta ljudi. Imala sam tu sreću što sam upoznala jednog dečka koji mi je pomogao i bio uz mene kada sam se otrovala hranom. Odveo me u bolnicu i bio je sa mnom dok se nisam oporavila – prisjeća se Iva.
Mnogima bi trovanje hranom pokvarilo putovanje, no Iva kaže kako joj je zapravo najteže bilo prvih nekoliko dana puta.
– Pomislila sam da ‘kaj je meni ovo trebalo’ jer nisam bila naviknuta toliko hodati i s tolikim teretom na leđima. No, nakon nekoliko dana tijelo mi se priviknulo na te ekstreme, naučila sam se nositi s tom boli i shvatila koliko toga ja zapravo mogu, govori.
Jednostavno – hodaš
Staze Camina vode kroz slikovite vinograde, mistične šume, planinske prijelaze i srednjovjekovne gradove, nudeći svima koji se odluče na ovakvu avanturu priliku da potpuno urone u ljepotu prirode i bogatstvo kulture. Putovanje od Porta do Santiaga trajalo je dva tjedna, a u prosjeku je dnevno prohodala 25 kilometara. Nakon što je stigla do svoga cilja, jedino što se pitala jest “Oke, i kaj sad?”
– Jednostavno, hodaš svaki dan, imaš rutinu i dok to sve završi ne znaš što bi dalje. Nakon Camina, osjećala sam se kao da sam napravila nešto veliko za sebe. Bila sam ganuta time. Ovim sam se putovanjem više povezala sa sobom i svojom unutarnjom snagom. Dok se zaželiš nečeg takvog, Camino je za to doista super stvar jer nakon toga se osjećaš posebno i ponosno i zapravo shvatiš koliko toga možeš proći sam. Drago mi je što sam to napravila i učinila bih to ponovno – zaključuje Iva.
