Brojna istraživanja pokazuju da je sve više različitih poremećaja kod djece pa tako i govorno-jezičnih teškoća.
Potvrdila nam je to i logopetkinja Mateja Ružić, stručna suradnica u koprivničkom Dječjem vrtiću Tratinčica i kazala kako u predškolskom razdoblju čak 25 do 30 posto djece ima neki od govornih poremećaja.
Pritom, dio navedene djece uključuje se u logopedsku terapiju, a velik dio problema rješiv je kroz savjetovanje i poučavanje roditelja i članova obitelji kako poticati dijete u svakodnevnim aktivnostima i rutinama. Obitelj je kao djetetovo najprirodnije okruženje, ističe Ružić, uz dječji vrtić u kojem dijete provodi velik dio dana, najbitnija u procesu razvoja govora.
Kada je riječ o naizgled sve većoj učestalosti govorno-jezičnih teškoća, Ružić je naglasila da je više potencijalnih razloga.
– Jedan od njih je činjenica da se odstupanja sve ranije prepoznaju, što zbog napretka u dijagnostičkim metodama, što zbog veće svjesnosti od strane roditelja, odgojitelja i drugih stručnjaka koji prate djetetov razvoj. Jedan od razloga je i prerano i pretjerano izlaganje djece raznoraznim ekranima koji onda ‘kradu’ vrijeme koje su djeca inače provodila u interakciji s roditeljima, obitelji i vršnjacima od kojih zapravo uče dvosmjernu komunikaciju, funkcionalni jezik i govor. Također, što više vremena dijete provede pred ekranom, manje vremena mu ostaje za kretanje i tjelesne aktivnosti koje su nužne za razvoj mozga, motorike cijelog tijela, a onda i motorike govornih organa – objasnila je Ružić.
Da bi se govorilo o urednom govorno-jezičnom razvoju, Ružić navodi da je potrebna međusobna usklađenost i komplementarnost triju sustava – komunikacije, jezika i govora.
– Oni mogu, ali i ne moraju u isto vrijeme odstupati od tipičnog razvoja, iako poremećaj jednoga segmenta utječe na funkcioniranje ostalih. Netipični komunikacijski razvoj dijeli se na poremećaj iz spektra autizma i poremećaj socijalne komunikacije. Ove poremećaje karakteriziraju, između ostalog, teškoće u socijalnim interakcijama te teškoće s pragmatikom ili socijalnom uporabom jezika i komunikacije – naglasila je.
Kad govorimo o jezičnim poremećajima, naša sugovornica ističe da oni mogu biti razvojni ili stečeni.
– Razvojni jezični poremećaji vezuju se uz razdoblje usvajanja jezika, a stečeni nastaju nakon što je usvojena osnova materinskog jezika. Razvojni jezični poremećaj je stanje kada dijete ima poteškoća u govornom i pisanom jeziku i to na planu razumijevanja i proizvodnje na svim ili nekim jezičnim sastavnicama. U sklopu govornih poremećaja najčešće se govori o tri poremećaja – artikulacijski poremećaji, odnosno poremećaji izgovora glasova, zatim poremećaj tečnosti govora koji se manifestira kao mucanje ili brzopletost i dječja govorna apraksija koja predstavlja motorički govorni poremećaj koji se očituje teškoćama izgovaranja glasova, slogova i riječi. Uzroci ovih poremećaja mogu biti različiti, a vrlo je važno detektirati o kojem se točno od navedenih poremećaja kod djeteta radi kako bi se mogla planirati odgovarajuća terapija – pojasnila je Ružić i istaknula da je pravilan govorni model najsnažnija pokretačka snaga razvoja dječjeg govora jer dijete uči jezik slušajući i oponašajući.
Prevencija i rana intervencija su ključne
U tom kontekstu, navodi kako se prevencijom, odnosno edukacijom roditelja na koji način poticati govorno-jezični razvoj u svakodnevnom životu, može prevenirati dio problema, ali ne i svi.
– Procjenjuje se da će od ukupnog broja djece koja u prvim godinama pokazuju znakove kašnjenja u govorno-jezičnom razvoju njih oko 60 posto navedene teškoće prevladati, dok će preostala djeca i nakon treće godine nastaviti pokazivati jezična odstupanja. Za tu je djecu vrlo važno rano otkrivanje, prepoznavanje teškoće i odgovarajuća intervencija. Rana intervencija nije usmjerena samo na pružanje podrške djeci nego i njihovim obiteljima, kroz nju stručnjaci osnažuju roditelje kako bi mogli ulaziti u interakcije sa svojom djecom i na taj način poticati njihov razvoj. Najnovija istraživanja potvrđuju kako su programi rane intervencije koji uključuju roditelje i potiču interakciju dijete – roditelj znatno učinkovitiji od onih orijentiranih samo na djetetove poteškoće i njihovo ispravljanje – objasnila je Ružić i kazala kako nikada nije prerano posjetiti logopeda ako se kod roditelja pojavi zabrinutost u vezi govorno-jezičnog razvoja djeteta.
Roditelji teško prihvaćaju postojanje teškoća kod djeteta jer se boje stigmatizacije
Naglasila je kako je jezični razvoj određen prepoznatljivim miljokazima ili obrascima koji se javljaju unutar očekivanih razdoblja pa se roditelji najčešće javljaju u slučaju kada se neki od njih ne pojavi – primjerice, ne javlja se prva riječ ili rečenica, dijete ne izgovara pravilno glasove nakon pete godine i slično.
Smatra kako je svakako važno procijeniti radi li se o kašnjenju u jezično-govornom razvoju kao individualnoj karakteristici djeteta ili o pravom poremećaju. Mišljenja je da brojna djeca ne uspijevaju spontano dosegnuti jezične faze odgovarajuće za dob i zato je na svaku zabrinutost važno reagirati, a logoped će nakon procjene roditelje uputiti o daljnjim postupcima, odnosno uključiti ih u logopedsku terapiju ili savjetodavno-terapijski postupak ako su oni potrebni.
– Ponekad roditelji primijete da se govorno-jezični razvoj kod djeteta ne odvija u skladu s očekivanjima, ali ih komentari iz okoline poljuljaju u odluci da potraže pomoć logopeda. Pojedini roditelji teško prihvaćaju postojanje teškoća kod djeteta jer se boje stigmatizacije koju ona može donijeti. Sam proces prihvaćanja i razumijevanja teškoće koje dijete ima zahtijeva vrijeme i puno je lakši kada i dijete i roditelj dobiju odgovarajuću podršku stručnjaka. Zato je vrlo važna uloga rane intervencije koja obuhvaća proces informiranja, savjetovanja, edukacije i podrške djeci koja imaju teškoće u razvoju ili kod koje postoji faktor rizika za razvojno odstupanje. U konačnici, i djetetu će biti lakše ako je prihvaćeno upravo takvo kakvo je, bez obzira na dijagnozu – naglasila je naša sugovornica.
Djeca moraju što više biti uključena u komunikaciju licem u lice s roditeljima i vršnjacima kako bi uspješno usvojila i savladala jezik
Logopedinja Mateja Ružić, stručna suradnica u koprivničkom Dječjem vrtiću Tratinčica, istaknula je i da sve manje djece pokazuje interes za čitanjem, a isto tako može se primijetiti i da osnovnoškolci imaju problem s izražavanjem.
– S čitanjem slikovnica preporuča se početi čim ranije, čak odmah nakon rođenja. Prve slikovnice više sliče igračkama nego knjigama, ali su vrlo važne u stvaranju navike čitanja. Najkorisnije je interaktivno čitanje u kojem dijete nije samo pasivni promatrač, već ga se aktivno uključuje u proces čitanja u skladu s njegovim trenutnim mogućnostima – rekla je Ružić.
Nastavila je kako su blagodati čitanja i slušanja priča mnogobrojne – dijete se upoznaje sa zvukovima, glasovima, riječima i jezičnim strukturama, razvija osjećaj za ritam i intonaciju govora, unapređuju se djetetove sposobnosti slušanja, bogati se rječnik i govorne sposobnosti, dijete uči pravilno držati knjigu, okretati stranice, smjer čitanja teksta – što su preduvjeti za budući razvoj čitanja i pisanja.
– Suvremeni način života u kojem sve više vremena provodimo u digitalnom svijetu, a manje međusobno razgovarajući, slušajući i čitajući slikovnice u ranom djetinjstvu te knjige u školskoj dobi, dovodi do nepovoljnih okolnosti kao što su opadanje vokabulara mladih, teškoće u čitanju s razumijevanjem, pa i u savladavanju materinskog jezika općenito. Budući da je jezik sam po sebi kompliciran sustav, djeca moraju što više biti uključena u komunikaciju licem u lice s roditeljima i vršnjacima kako bi uspješno usvojila i savladala jezik tijekom takozvanog kritičnoga razdoblja za usvajanje jezika, kada djeca spontano i s lakoćom usvajaju jezik kojemu su izložena. Dakle, za uredan razvoj fonoloških, morfoloških, semantičkih, sintaktičkih i pragmatičkih znanja u djece rane i predškolske dobi od velikog je značaja ispravan govorni model – zaključila je naša sugovornica.
