Kopanje grobova posao je o kojem mnogi ne vole ni razmišljati, a kamoli ga raditi. No, Davor Seđek ga obavlja već 11 godina.
Voli svoj posao. Svakog dana na posao dođe u sedam sati ujutro, pogleda raspored i prihvaća se posla.
– Naš posao obuhvaća kopanje groba, zatrpavanje, obavljanje sprovoda, ali i košnju trave, grabljanje te sakupljanje smeća. Posla ima čitave godine, kaže nam Seđek.
Iako se danas većina teškog kopanja obavlja rovokopačima, zbog teško dostupnih mjesta na koprivničkom groblju, stvari se ponekad rade na staromodan način.
– Imamo sreće što se novi dio groblja kompletno može kopati bagerom. S druge strane, ovaj stariji dio oko crkve i mrtvačnice se kopa ručno, što zna potrajati po dva, tri sata. Sve ovisi o terenu, zemlji, koliko je raka duboka, koliko unutra ima pokojnika… Često imamo prekope kada vadimo posmrtne ostatke, stavljamo ih u posebnu vreću i nosimo u kosturnicu, objašnjava Seđek i dodaje da godišnje imaju i 10-15 ekshumacija što, kaže, zna biti ružno, no i to se napravi.
– Imate, primjerice, tijelo koje je bilo zakopano godinu dana koje obitelj želi preseliti na neko drugo groblje ili grobno mjesto. Mi tijelo moramo izvaditi. No, kao što sam rekao, to se napraviti mora i naučeni smo na to, priča.
Kopati se mora
Bilo da je ljeto ili zima, kiša ili jak vjetar, iznimaka nema – kopati se mora. Davor i njegova ekipa navikli su raditi vani po najgorim i najpovoljnijim vremenskim uvjetima, jer, kaže, sprovod se jednostavno mora napraviti, a to im je na kraju krajeva i u opisu posla.
Kako je naš razgovor tekao dalje, tako nam je bilo sve jasnije da posao grobara zaista nije za svakoga jer osim fizičke, važnu komponentu ovog posla čini i psihička snaga.
– Jednom kada se naučiš na taj posao sve ti postane normalno. Treba biti dobro fizički potkovan, a istovremeno moraš biti psihički jak jer to su sve, na kraju krajeva, stresne situacije koje moraš odraditi bez emocija. Ja se u takvim situacijama jednostavno isključim, ali i dalje imam poštovanje prema ljudima koji tuguju i koji su u takvoj situaciji kakvoj jesu. Treba znati s njima raditi, a da to bude na jedan fin i kulturan način, objašnjava nam Seđek.
Interes za posao grobara postoji, no nije velik. Unatrag nekoliko godina, Davorovom timu pridružilo se pet, šest mladih dečki za koje kaže da su jako vrijedni i za koje smatra da će ostati, no isto tako ističe da će desetak i više godina biti jako teško pronaći ljude koji će htjeti raditi posao grobara.
– Dolazi nam stvarno puno mladih ljudi, no oni ostanu dan, dva jer vide da nisu za taj posao koji je stvarno specifičan. Moraš biti maksimalno profesionalan, ozbiljan i spreman na svakakve situacije. Mi si ne možemo priuštiti nikakvu grešku, pogotovo kod sprovoda, ističe Seđek.
Bez obzira na to koliko je posao dobro obavljen, ipak završite s rupom u koju ćete smjestiti mrtvo tijelo i ne možete, a da ne pomislite da će vam jednog dana netko drugi iskopati takvu rupu. Stajanje u gotovom grobu pružit će vam pogled na vašu smrtnost kao ni jedno drugo iskustvo.
– Shvatiš da je naš život takav kakav je – kratak i treba ga definitivno živjeti punim plućima. Nema više pravila, ljudi umiru preko noći. Kao ljudi, jako smo ranjivi, a do tih nekih situacija misliš da si najjači na svijetu. To su jako stresne situacije i to ti definitivno promijeni pogled na život, zaključuje Seđek.
