U Pogurancu, novoj rubrici naših medija, svakog tjedna predstavljamo po jednu tek osnovanu tvrtku, poslovnu ideju ili građansku inicijativu za koju smatramo da je vrijedna naše medijske podrške i to potpuno besplatno.
David Strmečki od kada zna za sebe gaji ljubav prema umjetnosti. Još kao klinac imao je želju da svoj hobi pretvori u posao, a upravo je tetoviranjem to i ostvario. U predgrađu grada Koprivnice, u Ulici Darka Ozmeca 27 u Herešinu, otvorio je svoj privatni tattoo studio D-INK.
– Prvo sam vježbao na umjetnoj koži i na sebi, a pokusni kunići su mi bili prijatelji. Nakon godinu i pol vježbanja, zaposlio sam se u jednom od top tri najbolja tattoo studija u Zagrebu. Nakon stečenog iskustva, odlučio sam otvoriti svoj privatni tattoo studio kako ne bih ovisio ni o nikome, priča nam David.
Za otvaranje salona pripremao se od samog početka puta da postane tattoo artist, a sam proces otvaranja trajao je oko pola godine. Sve se to, kaže, odužilo, jer nije mogao dobiti poticajna sredstva. Bio je odbijen više puta, no to ga nije spriječilo u ostvarenju sna.
– S poslovne strane najveći izazov je bila država, a s umjetničke strane je to pak bilo strahopoštovanje prema tetoviranju, jer su tetovaže ipak nešto sto stavljam na tuđe tijelo i to osoba nosi cijeli život. Tetovaže su jedina umjetnička djela koja ljudi nose sa sobom u grob, ističe David i dodaje kako najviše voli raditi portrete u realizmu ili mikro realizmu.
– Te stilove sam zavolio ne samo u tetoviranju nego i u crtanju i slikanju, a oni mi omogućuju da se najbolje izrazim kao umjetnik. Tehniku whip shading ili pepper shading, koja potječe i temelji se na poentilizmu, a koju je koristio i Vincent Van Gogh u svom autoportretu, isključivo koristim u svojim tetovažama, objašnjava.
David je prije mjesec dana napravio tetovažu Juliusa Cezara i Sukube koja mu šapće na uho, a ne tako davno prije toga napravio je tetovažu djevojčice na krokodilu koja mu je ostala u lijepom sjećanju jer je sama ideja bila posebna.
– Posebna je zato što sam morao napraviti tetovažu u mikro realizmu iz referenci koje to nisu bile, a poseban zahtjev bio je taj da je curica morala biti osoba koju sam tetovirao kada je bila mala, prisjeća se David.
Njegova je želja jednog dana otvoriti veći salon u kojem bi mogao zaposliti više tattoo artista.
– Tu ne mislim na tattoo majstore koji samo imaju izučen zanat ubrizgavanja tinte u kožu, već na umjetnike. Razlog moje želje za okolinu s više tattoo artista je taj da svaki od njih upotpunjuje drugoga te umjetnički pridonosi salonu s više stilova. Cilj toga je najbolje zadovoljstvo svih klijenata koji zakorače u taj salon, ističe David.
Na pitanje kako vidi evoluciju tetoviranja u današnjem društvu, David odgovara da tetoviranje i umjetnost idu u krivom smjeru te smatra da je problem taj što danas svatko postaje tattoo majstor.
– Ne bi trebalo biti pitanje može li netko postati tattoo majstor već bi pitanje trebalo glasiti ima li on ili ona ono nešto da postane tattoo artist te radi li to iz ljubavi prema tom poslu ili radi li to zbog novca. Najvažnija stvar koju tattoo majstor mora imati je ljubav prema umjetnosti, jer iz te ljubavi potiče želja, volja i strpljenje da svaki dan radiš taj posao. To nije samo tetoviranje, nego je i svakodnevno crtanje, vježbanje i unapređivanje sebe kao umjetnika.
I na kraju, jako bitna stvar je rad s klijentima, zaključuje David.
