Tomislav Lončar s multiplom sklerozom živi od svojih 20-ih godina kada je nakon pojave prvih simptoma, terapija i obilaska bolnica dobio ovu dijagnozu.
No, ovoj bolesti s 1.000 lica, kako ju nazivaju, nije dozvolio da ga pokoleba, odnosno da preuzme kontrolu nad njegovim životom. Danas je tako član Biciklističkog kluba Rotor, jedan je od inicijatora biciklijade koja se održava pod imenom “Biciklirajmo za one koji to ne mogu” te je član Društva multipla skleroza Koprivnica.
– Sve je počelo krajem 2000. godine s nekakvim simptomima koji su zapravo školski – trnjenje i slabost u ruci i dvoslike koje su karakteristične za početak multiple skleroze. Ustanovljeno je da je riječ o multiploj sklerozi i tako zapravo počinje moj put s dijagnozom. Od prvih simptoma, koji su se povukli nakon otprilike dva tjedna, pa do dijagnoze prošla su dva mjeseca. Što se mene tiče to je neki lakši oblik bolesti, spor je progresivni oblik. Zovu ju bolest s 1.000 lica jer ni jedan oboljeli nema iste simptome, razlikuje se potpuno u svemu i svačemu, a ja sam imao sreću da sam od 2001. do sada imao nekakvih sedam ili osam relapsa, odnosno napada, koji su bili sasvim drugačiji jedan od drugoga – od potpunog gubitka osjećaja u desnoj nozi gdje sam se mogao tuširati s vrelom vodom, a ne bi me peklo, do gubitka osjeta lijeve ruke. Zamislite da vozite auto i uopće ne možete s tom rukom pomaknuti ručicu žmigavca. Kod mene to na sreću nije ekstra progresivna bolest, ali tu je, iz te kože se ne može van i moram s time živjeti – objasnio je Tomislav.
Nastavio je kako je ovu dijagnozu prihvatio odmah u početku.
– Što se tiče nekakvog šoka, toga nije ni bilo jer tada sam imao 21 godinu i bilo mi je to na kraju popisa. Kao balavac sam mislio “OK, što je tu je i idemo dalje, nema tu sad nekakvog straha ili panike”, a kasnije u nekakvim događajima čovjek shvati da su mu strah, panika i nekakva paranoja najveći neprijatelji multiple skleroze. Razmišljam da je sve to u glavi i kako si čovjek sam postavi stvari i kako se ponaša prema tome, tako mu se bude i razvijala bolest. Možda to nije stvar samo kod multiple, možda je to kod puno stvari i situacija, treba prihvatiti bolest takvu kakva je, ali ne dati joj da preuzme potpunu kontrolu potpunu. Moji prijatelji i kolege po dijagnozi znaju o čemu govorim. Ne treba se predati, treba dići glavu i treba ići dalje i prihvatiti – istaknuo je.
Kao najvažnije u tom procesu prihvaćanja ističe svoju obitelj, prijatelje, članove društva i okolinu.
– Što se tiče naše udruge, odnosno društva, ona funkcionira već dugi niz godina, mislim da imamo nekakvih 100-tinjak članova i pomoć udruge je jako bitna jer ima puno pravnih stvari, papirologije i nekih pogodnosti, a to sve u udruzi znaju i mogu pomoći. Isto tako, biciklijada bez pomoći članova udruge ne bi mogla biti ostvarena jer smo svi uložili jako puno truda u to, dajemo još uvijek i budemo davali i ubuduće. Obitelj je isto tako jako važna, a u svom stažu od nekakvih 20 godina u multiploj sklerozi imao sam jako puno potpore od svih mojih prijatelja, radnih kolega, obitelji i prijatelja biciklista u pomoći i potpori – napomenuo je.
Upravo mu biciklizam pomaže u cijeloj priči s ovom bolesti.
– Studije su pokazale da je baviti se brdskim biciklizmom korisno jer čovjek mora razmišljati primjerice kad zapedalirati, kad stati, skrenuti ili kočiti, kad promijeniti brzinu, a sve to utječe na finu motoriku, reflekse i živčani sustav pa nije loše trenirati tako nešto, odnosno trenirati tu finu motoriku koja onda poslije trenira tijelo. Shvatio sam da meni to pomaže jer kao da mi na neki način resetira organizam. Svaki put kad odemo na bicikliranje na zraku smo, u prirodi, tijelo se na neki način izmuči, ali na dobar način jer nakon što se čovjek odmori i regenerira osjeća se sasvim drugačije i puno bolje. I tu sam se ja pronašao i vidim koliko mi teže raditi neke stvari dok ne mogu biciklirati neko vrijeme – zaključio je naš sugovornik.
Tekst pripremile Adela Zember Antolić i Silva Jambrešić.