Jednom čitatelju poklanjamo dvije ulaznice za predstavu “Kad svijeće dogore?” koja će biti izvedena u Domoljubu u četvrtak 22. veljače s početkom u 19:30.
Dobitnica je Katarina Horvat, a upute smo vam poslali u inbox.
O predstavi: Predstava temeljena na vječnom dragulju europske književnosti mađarskog pisca Sándora Máraia napisanim davne 1942., no koji je protokom vremena dobio na značenju i vrijednosti u adaptaciji Christophera Hamptona.
Vješto satkana mreža predivnih misli, čarobno i moćno napisana priča o ljubavi, prijateljstvu i izdaji. Ovaj sjetno oslikan sjaj jednog vremena univerzalan je i aktualan i danas, jer govori o emocijama koje ne pripadaju ni jednoj epohi. Maraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Ako je smrt zadana i neizbježna, onda postaju dominantna pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri i kao kruna: “Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti?”
Ovu višestruko nagrađivanu predstavu prema adaptaciji oscarovca Christophera Hamptona, pred publiku iznose: Siniša Popović, Goran Grgić te Zrinka Cvitešić u alternaciji s Ivom Mihalić, a režiju potpisuje Branko Ivanda.
Siniša Popović je za ulogu Henrika u predstavi Kad svijeće dogore dobio: Nagradu Vladimir Nazor, Nagradu Fabijan Šovagović i Nagradu hrvatskog glumišta. Zrinka Cvitešić je za ulogu Krisztine dobila Nagradu hrvatskog glumišta, a Goran Grgić je, za ulogu Konrada, bio finalist nagrade Zlatni studio.
Što je privuklo redatelja Branka Ivandu da se vrati živom prostoru teatarske scene u najznačajnijem Hrvatskom kazalištu i, s troje sjajnih glumaca, postavi maestralnu dramu Sandora Marai Kad svijeće dogore?
Dok se bauk masovne zaraze i straha od bolnog umiranja širi zemaljskom kuglom Marai nas vraća u intimni svijet živih lica i kontraditornih moralnih stavova. Ako je smrt zadana i neizbježna, onda postaju dominantna pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri i kao kruna: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Maraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Marai preskaće banalnosti i piše o suštini. A povratak suštini je za sve nas pomalo zaboravljena kategorija.
Dvojica prijatelja nalaze se nakon trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju se s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovo rastali, ali ovaj put zauvijek? Da li je to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću svoje živote, mješaju prošlost sa sadašnjošću dajući priči okvir napetog suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući veo po veo s tajanstvenog događaja, koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Tražeći svrhu svojih života, jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Da li je zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Marai daje konkretan odgovor.
A odgovor daje i kreativni tim predstave Kad svijeće dogore. Zaveden i inspiriran, Ivanda slijedi Maraiev put prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i fizičkih atrakcija te vodi svoje glumce do dubokih intimnih odnosa u kojem svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe. Nazovimo to shvaćanjem Maraievog de profundisa ili pokušajem povratka uvjerljivosti kazališne riječi.
U svom Dnevniku Marai je 5. siječnja 1989. zapisao posljednju bilješku: Čekam poziv, ne požurujem ga, ali i ne odlažem. Vrijeme je. Nepuna dva mjeseca nakon ove sudbinske najave, gotovo potpuno slijep i prepušten samoći četrdesetgodišnjeg izgnanstva, Sandor Marai, pod sunčanim nebom San Diega, izvršio je samoubojstvo. Veliki mađarski pisac, ovim činom potvrdio je hrabrost i dosljednost opsesijama svojih romana i eseja, izbjegavajući pomodnost dominantne literalne klime. Sudbine njegovih lica su egzistencijalno dramatične, krajnje senzibilne i duboko introspektivne. U domovini pomalo zaboravljen, u svijetu otkriven tek u dvadeset prvom stoljeću, danas je jedan od najznačajnijih pisaca našeg vremena.
Branko Ivanda
Produkcija: Teatar Erato i Hrvatsko narodno kazalište Zagreb
Tekst: Sándor Márai
Prevoditeljica: Veronika Kordić
Režija: Branko Ivanda
Dramaturška prilagodba: Kreativni tim predstave
Igraju: Siniša Popović (Henrik) Goran Grgić (Konrad) iZrinka Cvitešić / Iva Mihalić (Krisztina)
Koreografija i scenski pokret: Branko Banković
Scenografkinja: Andrea Lipej
Kostimografkinja: Slavica Šnur
Oblikovatelj svjetla: Milan Kovačević
Oblikovatelji videa i zvuka: Alfred Kolombo, Mario Romulić, Tomislav Gučić
Asistentice kostimografkinje: Iva Sopta, Ana Trišler
Producentica: Lidija Ivanda
Žanr: Drama
Trajanje: 80 minuta
Dvorana Domoljub
22. veljače 2024. (četvrtak) u 19:30 sati
Svoje ulaznice po cijeni od 10,60 eura možete podići u Domoljubu radnim danom od 13:00 do 17:00 sati ili rezervirati na broj telefona 222-390 od 7:00 do 15:00 sati. Moguće je ulaznice rezervirati i putem elektroničke pošte [email protected]. Cijena za studente, umirovljenike i kupovinu 6 i više ulaznica iznosi 9,30 eura.
Kako bismo vam omogućili brži ulazak u dvoranu Domoljub, molimo da rezervirane ulaznice podignete 24 sata prije održavanja predstave.
