Književnik Kristian Novak danas od 18 sati će u koprivničkoj Knjižnici i čitaonici Fran Galović predstaviti svoj novi roman “Slučaj vlastite pogibelji” koji od trenutka objavljivanja ne silazi s ljestvica najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj.
Osim toga, Novak je kao autor dobro poznat korisnicima naše knjižnice jer njegova prva dva romana “Črna mati zemla” i “Ciganin, ali najljepši” ne silaze s ljestvica najčitanijih knjiga.
Upravo ovo današnje gostovanje bila je prilika da porazgovaramo s njim o inspiraciji povezanosti s Koprivnicom, postavljanjem njegovih djela na kazališne daske, a otkrio nam je i kako izgleda dan jednog pisca.
– Volio bih da imam neku kolotečinu, ali svaki dan je drugačiji jer dosta toga je određeno mojim poslom na faksu i činjenicom da imam troje male djece i da ih treba razvažati po vrtićima, školama i raznim aktivnostima, tako da za pisanje ostane jako malo vremena – rekao je Novak.
Ono što ga pak inspirira je redovito nemoćni pojedinac koji je u otporu prema sustavu koji ga melje.
– Mislim da to možemo iz dana u dan pratiti i u hrvatskoj javnosti, nije to ništa skriveno i nisam ja ništa novo otkrio. U posljednjem romanu zanimao me jedan konkretan događaj i način na koji se obitelj poslije nosila s tragičnim doživljajem nakon što su izgubili najmlađeg člana obitelji koji je bio policajac, nepotkupljiv i samim time očigledno problem svojim kolegama i sustavu – objasnio je.
Zanimalo nas je i kakve su reakcije publike s obzirom na to da je roman prožet međimurskim dijalektom koji možda nije svima u potpunosti razumljiv.
– Dijalekt stavljam sam u dijaloge, a ostatak je pisan hrvatskim standardom pa mi se čini da su se ljudi već navikli. Nama kajkavcima je to malo lakše čitati, drugima malo teže, ali reakcije su u pravilu da ih tema, sama radnja i likovi toliko zanimaju da se probiju kroz te kajkavske replike, a ponešto i nauče – smatra naš sugovornik.
Njegovi romani prevedeni su na strane jezike, no problem kod prevođenja predstavlja upravo dijalekt.
– Imam sreću što su me dopali stvarno sjajni prevoditelji koji su se jako posvetili tome. Prevoditeljica na engleski je izmislila praktički novi dijalekt engleskog jezika, prevoditeljici na slovenski je doduše bilo nešto lakše, prevoditelj na mađarski je htio odustati u jednom trenutku, ali je pronašao rješenje. Svatko od njih uspije pronaći neko rješenje zato što su prevoditelji hrabri i ustrajni ljudi koji vjeruju da samo trebaju biti dovoljno dugo uz tekst i da će se naći neko rješenje – napominje.
Njegova prva dva romana postavljena su na kazališne daske, a sam autor nam je otkrio da se radi i na njihovoj ekranizaciji.
– Priča se o tome, iako, puno je lakše doći do kazališne predstave nego do ekranizacije zato što ekranizacije u pravilu i koštaju puno više i dosta se u tom svijetu kreativne industrije razgovara o novcima jer ne može se ozbiljan filmski projekt napraviti bez određenih financija. Za oba romana su prodana prava za ekranizaciju još davno i ti su procesi u tijeku, no ne bih istrčavao s nekim datumom kad bi to moglo biti vani, ali radi se na tome, a ima interesa i za novi roman – naglasio je Novak koji se vrlo rado vraća u Koprivnicu.
Kaže kako postoji baš snažna povezanost između njega i Koprivnice u kojoj ima puno dobrih prijatelja, a istaknuo je i Marka Gregura, Marija Kolara i Petra Lukačića.
– Obožavam srednjoeuropske gradove kakav Koprivnica jest. Znam da oni koji žive ovdje imaju neku drugu perspektivu, ali po veličini i mentalitetu ovaj grad mi je jako blizak i to je grad po mjeri čovjeka i mogu se zamisliti da živim u takvom nekakvom gradu – zaključio je.
Tekst pripremile Adela Zember Antolić i Silva Jambrešić.
