Vanja Matijaško pravi je ponos Umjetničke škole Fortunat Pintarić i svoje obitelji.
Ovaj 10-godišnjak prošle je godine na 61. hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa osvojio prvo mjesto u prvoj kategoriji suvremenog plesa, a osim toga i dobitnik je Oskara znanja.
Kako nam je rekao, u njegovom razrednom odjelu suvremenog plesa je 10 djece, a on je jedini dečko.
– Plešem od druge godine, a mama mi je pokazala plesanje. Trenutno se u Umjetničkoj školi pripremamo za regionalno natjecanje i ako prođemo idemo na državno – istaknuo je Vanja.
Objasnio nam je da ples, uz redovnu školu, ima srijedom, četvrtkom, petkom i subotom.
– Sve stignem. Idem još i na hrvanje, to je dosta slično plesu jer stalno radimo te neke pokrete i bacanja. Još idem i s jednim prijateljem u skate park i tamo vozim BMX i penjem se u jednoj dvorani – naglasio je Vanja.
Napomenuo je kako najviše uživa baš u plesu.
– Pripremamo se za natjecanje, puno se zagrijavamo, istežemo, igramo i vježbamo zadanu koreografiju. Ako prođemo na državno, onda možemo osmisliti svoju. Najviše mi se sviđa u plesu to što stalno radimo neke nove tehnike. Doma stalno vježbam stoj na rukama, salto i takve stvari – zaključio je Vanja.
Velika podrška u svemu što radi mu je njegov brat Roko, učenik prvog razreda smjera tehničar za računalstvo.
– U slobodno vrijeme idem na privatne satove sviranja bubnjeva. Svirao sam kao mali, onda sam na neko vrijeme prestao i sad sam se ponovo vratio tome. Bend zasad nemam, ali tko zna, možda se nešto u budućnosti formira – kazao je Roko koji je završio osnovnu glazbenu školu za saksofon, a i sedam godina trenirao je plivanje pri čemu mu je najveći ostvareni uspjeh brončana medalja 2017. godine na natjecanju u Sisku.
Zanima ga programiranje, a proglašen je i učenikom generacije. Za svog mlađeg brata ima samo riječi hvale.
– Svaka mu čast, podrška sam mu i odlazim ga gledati na natjecanja – poručio je Roko.
Obojici u svemu što rade velika su podrška ponosni mama Jelena i tata Vjekoslav. Jelena je odgojiteljica u Dječjem vrtiću Tratinčica, bavi se plesom i ima svoj plesni studio.
– Prije svega sam ponosna mama. Iako se i sama bavim plesom, nikad nisam od njih tražila da se i oni time bave. Sad kad razmišljam, sjetila sam se kakav je koji bio dok je bio u mom trbuhu. I jedan i drugi su bili baš onakvi kakvi su sad. Roko me stalno udarao, a evo danas svira bubnjeve dok je Vanja u meni radio akrobacije – istaknula je Jelena.
Kad su bili mali, s obzirom na to da je nakon svog posla odlazila u sportske dvorane, vodila ih je sa sobom kako bi što više vremena provodila s njima.
– Vanja je pokazivao nekako malo više interesa za ples i njegov svaki odlazak u dvoranu bio je ostanak. Sjećam se tog prvog puta dok je napravio sam svoju prvu koreografiju – bio je balončić – prisjetila se.
Na pitanje kako je to biti mama plesača i je li se susrela s nekakvim predrasudama i stereotipima o dječacima i plesu, odgovara da je s obojicom od njihovih samih početaka razbijala predrasude o takvom mitu.
– Roko je prvi bio sa mnom u dvoranama i od samih početaka smo razbijali stereotipe o dečkima i plesu i to nam je jako dobro išlo. Niti Vanja, niti jedan njegov prijatelj koji također pleše, nikad nisu bili u nekim situacijama u kojima bi bili ismijavani ili zlostavljani od vršnjaka – pojasnila je Jelena.
Smatra da su upravo ples, ali i glazba općenito jako dobri i važni za cjeloviti razvoj djeteta.
– Važni su za njihove emocije i razvoj kreativnosti kod djece. Važan je i taj aspekt samoizražavanja i nekako mislim da se ljudima puno lakše izraziti neverbalno nego verbalno. I suprug i ja smatramo da je puno bolje da djeca rastu uz glazbu, uz pokret i ples jer dobivaju jedan pozitivan stav ne samo o umjetnosti, plesu i harmoniji kretanja, već i pozitivan stav o pripadnosti nekoj grupi – naglasila je.
Kako bi sve funkcioniralo i kako bi svatko bio na svojim aktivnostima, brine se tata Vjekoslav koji u većini slučajeva ima ulogu, kako kaže, vozača.
– Jelene dosta nema doma jer je jako angažirana i u svom poslu i u plesu, a Vanju i Roka treba razvažati. Nije nam problem niti voziti ih na natjecanja, baš suprotno, želja nam je da ih gledamo i budemo uz njih, čime god se bavili. Roka smo pratili na plivanje na sva moguća natjecanja, dane smo provodili na bazenima, išli smo na njegove nastupe i produkcije, a isto je i s Vanjom – rekao je Vjekoslav.
Oboje su se složili da nagrade i priznanja zapravo i nisu važni.
– Obojici smo rekli: Ne trebaju nam medalje niti priznanja da ste u nečemu dobri i da vam netko nešto dokaže s prvom nagradom. Nama je genijalno da stvaraju glazbu, da plešu i da rade ono što vole i da to rade sa srcem. Kao roditeljima važno nam je da imaju i društveni život i da se druže sa svojim prijateljima – zaključili su.
