I dok s polica trgovina već nakon blagdana Svih svetih vrište božićni ukrasi i lampice, dok nas sa središnjih gradskih trgova s početkom prosinca gledaju svjetleći orašari i snjegovići, dok se kolica pune kojekakvim preskupim poklonima i gotovim kolačima i dok nas sa svih strana zasljepljuje plastično blještavilo, u obitelji Branke Sabol iz Đelekovca priča se jedna posve drugačija božićna priča. Ona topla i mirišljava koja vraća u djetinjstvo, u sigurno krilo baka i djedova. I tako već godinama.
Branka se trudi održati tradiciju i držati se običaja, možda ne baš točno onako kako se to radilo dok je ona bila mala i mlada, jer vremena se uistinu jesu promijenila, ali nastoji barem djelić toga prenijeti svojoj obitelji. Želja joj je da njene unuke, koje su danas odrasle žene, jednog dana kažu “Evo, tako je bilo kod nas doma”.
– Na Badnjak radimo onako kako su to radili moj tata i deda. Kad je pao mrak i dok je zazvonilo Zdravo Marijo moj tata je donio slamu, a mi djeca smo imali svijeće. Ušli smo zajedno u kuhinju gdje su čekali drugi ukućani. I danas radimo tako, ali slamu nosim ja u maloj košarici, a moje unuke drže zapaljene svijeće. I onda se govori pjesmica koja je možda danas već i modificirana, ali naša ide onako kako sam zapamtila da ju je moj tata govorio: “Falen Isus i Marija. Na to mlado leto zdravi, veseli, tusti i debeli kak jeleni. Daj nam Bog puriće, račiće, piceke, pajceke, ždrebiće, kuruze, pšenice i punu hižu dečice. I se kaj si od Boga zaželite, a najviše mira i božjega blagoslova”. Onda smo došli u kuhinju i pjevali “Narodi nam se kralj nebeski” i onda se upalilo svjetlo – priča nam naša sugovornica.
Nastavlja kako se bor kitio na Badnjak, ali ranije, a slama koja se unosila stavljala se pod stol, na nju se rasprostrla deka i tamo su se djeca igrala i naposljetku i zaspala. Ona slamu u košarici danas stavlja pod bor i unutra stavi jednu bebicu koja simbolizora Isusa, a pod borom danas ima i štalicu i pastire.
Prisjeća se kako je nakon unošenja slame i pjesme na red došla večera.
– Ona doduše danas nije takva, a tada je bila posna. Moja mamica, tako sam zvala svoju baku, za ručak pripremala prosenu kašu s koščičnim uljem i prežganu juha na ulju. Za večeru su bili makviči – to je posno tijesto dosta tvrdo, ono se zamijesilo, narezalo i sušilo u rolu i onda se to polilo sa slatkom vodom u koju se stavio med i mak. To se natopilo do večere i to nam je bila večera. Nakon toga išli smo na polnoćku, a kad smo se vratili jela se hladnetina. Zapamtila sam si kao mala da se kuhao svinjski jezik i to se onda narezalo i jelo s hrenom, a na Božić rano su bile kobasice i pečena rebra – kaže Branka.
Na Božić je pak bilo jako važno tko bude prvi došao u kuću.
– Poželjno je bilo da je mlada muška osoba. To se zvalo položaj i onda se njega ponudilo s pićem i jelom i to je onda zapravo bio predznak da ti bude dobro išlo tu godinu. A, ako je došlo dijete to nije bilo dobro. Uvijek su govorili “Joj samo da ti dete ne dojde. Ono bude nemirno, budu kvočke ostavljale gnijezda, ne bude pilića, samo dete nek ne dojde” – govori nam Branka.
Dodaje kako su na stolu morala biti tri stolnjaka – na prvi se složilo žito u obliku križa, stavila se pšenica, kukuruz i ječam, pa drugi stolnjak i treći na kojem se jelo sve do blagdana Sveta tri kralja. Danas u jednoj posudici na stolu ima žitarice, unutra su i novčići, koji se ne smiju trošiti do iduće godine, i jabuka i zapravo sve ono što želiš da ti u idućoj godini na gospodarstvu ide dobro.
Kad je pak riječ o kićenju bora, danas joj je ostalo nekoliko kuglica starih 50 godina.
– To su one staklene i svake godine se obavezno barem jedna razbila. Nekad se i s bombonima kitilo, a znala je mama i crvene licitare u Koprivnici kupiti, ali bomboni su nama djeci bili tako privlačni. Trebao je župnik doći i nismo smjeli uzeti s bora bombone pa smo poskrivečki pojeli taj cukor i kuruzinu stavili unutra da je i dalje visilo kao ukras na boru – napominje.
Kad razmišlja o Božiću, ono što joj je ostalo u sjećanju je iščekivanje.
– Na primjer, mamica i mama su cijeli tjedan prije Božića pripremale kolače. Imali smo u špajzi ormar i tu je ona spremala linzere, pišingere, medenjake i biskvit s pekmezom. To su bili kolači koji su se jeli na Božić i to se ni slučajno nije smjelo pojesti prije Božića. To je tako mirišalo dok smo došli u špajzu, ali nismo smjeli ni pipnuti i onda je bilo to iščekivanje – naglašava naša sugovornica.
Danas, ističe, toga nema.
– Svi danas imaju sve, a mi smo iščekivali naše poklone, odnosno naranču i bombone. Čini mi se da se izgubio onaj pravi nekadašnji duh Božića i Badnjaka, više nema onoga “Narodi nam se kralj nebeski”, sad su oko nas samo “Zvončići” i nešto sasvim drugo. A, nama je recimo Isusek donio pod bor bombone, naranču ili nešto slično. Danas se advent svodi na kobasice i kuhano vino i to se možda najviše vidi u gradu. Na selima se možda još koliko toliko drže tih nekadašnjih običaja pogotovo ako obitelji imaju stare ljude doma, a mladima ne znam koliko je to interesantno. Moje unuke su odrasle žene. Prihvaćaju sve ovo što ja radim, ali ne znam kako to bude dok će imati svoje familije, ali niti ne trebaju, samo kažem neka se sjećaju da se to tako događalo u njihovoj roditeljskoj kući. Ali, svake godine na Badnjak idu sa mnom s verande sa svjećicama dok unosim slamu. Radim to već 30 godina otkako mog tate nema, a kad ja ne budem mogla nadam se da bude kćer Jasna nastavila – objasnila je.
Želja joj je da ostane ova njihova tradicija, a svi ti običaji osim što ju vraćaju u djetinjstvo, čine joj zadovoljstvo što njena obitelj može doživjeti kako je to nekad bilo.
Za kraj, s nama je podijelila i dva običaja koja njeguje, a koji se odnose na Novu godinu.
– Na Božić se mogla jesti i piletina i svinjetina, ali na Novu godinu se svinjetina nije smjela jesti, odnosno ništa ono što gura i ruje od sebe. Rekli su “Bu ti se grunt rastepel ak se bu na Novo leto jelo svinjsko meso, jer svinja ruje van, a kokoš, ona k sebi”. Tako i mi to radimo i dan danas. Pečemo i krafline. Ako se tijesto lijepo diže, onako s rubom, znači da i gospodarstvo bude išlo, a ako je nikakav onda budeš nezadovoljan – zaključila je Branka.
