Umjetnica Nadica Belec iz Hlebina slikati je počela tek s 40 godina, a njezine su slike isprepletene različitim detaljima i pomalo zaboravljenim motivima.
Ova domaćica u slobodno vrijeme bavi se slikanjem, a ima i dva konja koja zahtijevaju puno brige pa svoje vrijeme provodi i s njima.
– Slikam dok imam vremena. Ujutro se rano dižem kako bih skuhala i onda nakon toga slijedi slikanje – govori nam.
U obitelji nije imala likovnih umjetnika, ali je oduvijek htjela slikati.
– Otac mi je prve boje kupio dok sam imala 15 godina, ali ih nekako nikada nisam otvorila. Kasnije su došla djeca pa niti tada nisam stigla, tako da sam se slikanjem počela baviti tek s 40 godina jer su tada djeca bila već dovoljno odrasla. Prije toga sam s olovkom znala nešto crtati za svoju dušu i djeci dok su bila mala. No, na staklu sam počela slikati tek s 40 godina – ističe.
Kada je došla živjeti u Hlebine sve joj se to činilo zanimljivo, no u početku ju je bilo jako sram pokazati vlastite radove.
– Slikarica Ljerka Tropšek vidjela je moje tadašnje radove i rekla mi je “Joj pa baš ti dobro ide, budemo te primili u društvo” jer su tada primali nove članove. Jedno sam vrijeme čak išla i u školu što mi je pomoglo da saznam neke nove stvari vezane uz slikanje. Recimo, ja sam boje rijedila jestivim uljem, dok se inače to radi s lanenim uljem i terpentinom – kazala nam je.
Kad je tek počinjala ljudi su ju doživljavali svakako, a kako kaže, govorili su i da to sve nije dobro.
– Uvijek sam željela raditi onako kako ja smatram da treba, a ne kako mi drugi govore. Na početku možda nisam baš znala posložiti neke stvari, ali s vremenom sam naučila. Sada se većini ljudi sviđa. Jedna gospođa mi na svakoj izložbi kaže kako su mi lijepe slike i pohvali me. Dosta mi je pomogao i Dražen Tetec koji mi je objasnio puno toga. Kad ti netko nešto objasni lakše ti je ići dalje, a on mi je dao kritike te ukazao na ono što ne valja. Bez obzira na to jesu li kritike pozitivne ili negativne, daju ti poticaj da budeš bolji – istaknula je.
Motivi koje Nadica voli slikati su pomalo zaboravljeni i drugačiji od svega onoga što drugi rade, a slikati voli sve osim zime.
– Uvijek gledam da slikam motive koji su drugačiji od onih koje slikaju drugi. Imam sliku “Brico”, a nisam vidjela da je netko naslikao nešto slično. Naime, pokojni svekar bio je poznati frizer u Hlebinama pa sam napravila sliku kako on šiša u dvorištu, a tako je stvarno i šišao. Nadalje, volim šivati na šivaćoj mašini pa sam napravila i takvu sliku gdje žena šiva. Dosta je to zanemareno, a ima dosta žena koje još uvijek šivaju. Napravila sam i sliku s heklanim stolnjakom jer volim heklati. Toga se drugi baš i ne primaju jer je dosta “pipljivo”. Ne volim slikati zime jer one ne trebaju puno detalja, a osobno preferiram slike s više detalja – ustvrdila je.
Inspiraciju pronalazi svuda oko sebe, a inspiracija može doći i iz drugih vrsta umjetnosti.
– Inspiracija je zaista posvuda oko mene, a može doći i iz pjesama. Pročitam neku pjesmu i odmah mi se stvori vizija onoga što bih mogla naslikati. Pjesma se može i oslikati, a ne samo napisati. Također, volim i stare stvari te namještaj pa to često i slikam – napominje.
Proces slikanja na staklu počinje od skice na običnom papiru. Zatim se sve to preslikava na staklo, ali naopako. Na platnu slabo slika jer su joj ipak slike na staklu ljepše i “opipljivije”.
– Kod slikanja na staklu bilo mi je teško dobiti neke daljine i obujam, ali nije to svakome tako. Recimo kod slikanja krošnji volim da je svaki list vidljiv za sebe, dok neki tufljaju. Oni isto dobiju lijep prikaz krošnje, no ipak preferiram te detalje. Gledam i da što više imam ljude i temu s ljudima jer je to ustvari naiva. U redu je i mrtva priroda, ali trebalo bi što više slikati ljude i stare zanate – konstatirala je.
Svoju samostalnu izložbu do sada još nije imala, ali u planu je.
– To mi je velika želja pa se tome trebam i posvetiti. Do sada nekako nisam to uspjela ostvariti jer sam jedan period bila bolesna i nisam mogla slikati. Svake godine idem i u Italiju gdje izlažem na međunarodnoj izložbi naive. Tamo sam ove godine dobila i priznanje za svoju sliku. Također, iduće godine imat ću i izložbu u Austriji uz još dvije slikarice – pojašnjava nam.
Od svih slika koje je do sada naslikala ipak može izdvojiti one koje su joj prirasle srcu.
– Svakako bih izdvojila spomenutu sliku “Brico” te sliku Isusa koju sam naslikala isključivo za sebe i ta slika ima svoju priču. Kad sam išla kod bake u Zagorje takva slika bila je na zidu sobe i od malih nogu bila mi je najdraža. Kasnije nisam mogla pronaći niti sličnu na svetištima jer su sve uvijek bile modernije verzije. Staru sam sliku ipak uspjela pronaći kada se kuća počela rušiti i onda sam ju odlučila prebaciti na staklo. Posebna je to slika – napominje.
Slikanjem se planira nastaviti baviti i dalje jer je to njezin poseban svijet.
– Slikat ću dok me bude. To je moj svijet i baš me briga za sve drugo. Nekako mi je to kao tableta za živce i smiruje me – zaključila je.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
