Stara engleska izreka kaže, “Dug je najgore siromaštvo”. Kolumnu sam počeo upravo na ovakav način čisto da skrenem pozornost na nedavnu izjavu, koju sam imao prilike čuti kad mi se tumačilo zašto smo kao grad zaduženi. Izjava podsjeća na političko samoubojstvo i nije ju za početak loše navesti, a bilo bi je dobro i zapamtiti, jer se u njoj nalazi jasan razlog zašto smo kao grad upravo tu gdje jesmo.
“Dok sam ja tu, mi ćemo se zaduživati i to ćemo raditi dokle god budemo mogli! Zadužuju se i drugi i to je dobro.”
Vrlo elokventna i elegantna izjava koja bi trebala izazivati strahopoštovanje kod građana, ali mi se čini da više izaziva strah nego poštovanje.
Činjenice govore nešto sasvim drugo. Ako je sve tako super i bajno, zašto prodajemo plinski biznis i zašto svake godine dižemo revolving kredite za tekuće poslovanje i likvidnost, ili kak bi rekli u narodu, za isplatu plaća zaposlenima u gradu? Ako nema za plaće, jednostavno mi nije jasno da se takvo stanje može nazvati zadovoljavajućim i nečim pozitivnim. Slušamo već godinama priče o jednosmjenskoj nastavi i novoj osnovnoj školi na Podolicama, zatim o dvorani uz Osnovnu školu “Đuro Ester”, jer bismo na taj način napokon u Koprivnici imali jednosmjensku nastavu i normalan standard za našu djecu, no mi smo ipak prije išli dizati kredite i graditi mrtvačnicu nego školu! Kao da nas je netko na to tjerao.
Već niz godina se u Gradskom vijeću svađamo oko povećanja pomoći za novorođenčad, koja je napokon uvećana za pet stotina kuna. Isto tako smo se natezali oko sufinanciranja knjiga našim osnovnoškolcima. I kad sav taj novac stavimo na hrpu, nije niti desetina onoga koliki su nam krediti odnosno dugovi. Jednostavno, nitko nema hrabrosti reći građanima koji su ih izabrali: “Ljudi, grdo smo se zeznuli i zato nema novaca. Nema za stotine stvari koje smo obećali pred izbore, kad nam je slogan bio ‘Koprivnica je bitna’. Evo, možete doći k nama da zajedno kukamo, ali samo dok ćemo vas imati vremena primiti.” Evo, upravo zato su ljudi s takvim vizijama posljednji Mohikanci s figom u džepu, jer jedno obećavaju, drugo rade, a treće misle. Njihova je najveća kvaliteta što žive od danas do sutra i nadaju se da će tako biti još dugo.
Da se nije kupovao PEVEC, moglo se osigurati pet tisuća kuna za svako novorođeno dijete, povećati božićnica umirovljenicima za pet stotina kuna kao i besplatne knjige za sve koprivničke osnovnoškolce, ali u konačnici – koga to uopće zanima? Ključno pitanje je, zašto to rade?
Zašto se konstantno zadužuju i daju izjave kako to s građanima nema veze, jer oni to neće osjetiti? Razlog je vrlo jednostavan. To rade znajući da uvijek na ovaj ili onaj način mogu tim istim građanima staviti ruku u džep i uzeti koliko treba. Sve će to građani platiti, i plaćaju, kroz poreze i račune za komunalne i ostale usluge. Na kraju krajeva, svi mi to jako dobro znamo, ali se puno puta držimo bedasti, upravo u nadi da će biti bolje.
Jasno smo vidjeli rezultate i na ovim posljednjim, ponovljenim parlamentarnim izborima. A to je da jedna Koprivnica, gospodarsko središte naše županije i jedan od lidera gradova po ne znam čemu sve ne, od bicikla pa nadalje, nema ni jednog jedinog saborskog zastupnika ni iz jedne stranke. I što sad? Svi su zadovoljni s izbornim rezultatima i opet je super! Međutim, ipak je to jedna fina, vruća, politička šamarčina svima koji su se laktarili posljednjih godinu i pol dana. Prema tim rezultatima očito je da nismo baš tako interesantni kako se hvalimo. Tko je za to kriv? Nitko. A pogotovo ne oni koji su preko noći postali politički pingvini, dok ćemo mi gledati prave saborske zastupnike, no samo ako ih lijepo zamolimo da dođu.
Žalosno je da birači nisu podržali svoje vlastite stranačke prvake, kako bi preferencijalno dobili barem dostojan broj glasova, već zaokružili one koji nemaju blage veze s Koprivnicom. Mnogi su ostali iznenađeni brojem vlastitih preferencijalnih glasova, koji je bio reda veličine uzvanika na prosječnom rođendanu. To dovoljno govori o tome da birači ili nisu bili zadovoljni s ponuđenim ili su stranke krivo procijenile ili smo pak namjerno dobili kaj smo i tražili. Kako god okrenuli, imam osjećaj da smo svi zajedno ostali izigrani na štetu nas samih za sljedeće četiri godine. Između dostojnog zastupanja i klečanja, izabrali smo ovo drugo.
Pred nama su za nepunih godinu dana lokalni izbori. Do tada će se prepirati tko je, a tko nije kriv za ovakvo stanje, u nadi da će na taj način dobiti povjerenje građana. Za kraj moram podsjetiti kako je povijest pokazala, da kad krivce traže oni koji su krivi, tu nema kruha, a kamoli motike. Na nama svima je da u budućnosti na vrijeme prepoznamo takozvane “posljednje Mohikance”. Pogotovo one s figom u džepu.
Na samom kraju, moram spomenuti da sam pišući kolumnu nekoliko puta posegnuo za osvježenjem, i to bočicom Studene. Dok sam je kupio, bila je poznati hrvatski brend i proizvod. Nažalost, dok čitate ove retke, Studenac je prodan i sad je u rukama slovenske Radenske odnosno njihovih čeških vlasnika. Da, prodali smo proizvodnju vode, čija litra košta više od litre mlijeka. Ali, to je priča za neku iduću priliku.
