Dragutin Ciglar poznati je podravski kipar čija umjetnička djela, osim raznih privatnih kolekcija, krase i brojne javne prostore u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Domžalama, Novalji, Donjim Andrijevcima, Aljmašu, Muću, Loboru, Rešetarima te brojnim drugim gradovima i selima.
Ciglar se umjetnošću ozbiljnije bavi od 1974. godine kad je počeo učiti kiparstvo u majstorskoj radionici Milana Kičina u Zagrebu gdje je proveo četiri godine.
– Potom sam dvije godine proveo kod majstora Guide De Bernardija u Udinama. Još kao dijete počeo sam raditi skulpturice od krumpira i repe s nožićem u obliku ribice koje sam poklanjao svojim vršnjacima koji su mi morali čuvati krave na paši, a ja sam igrao nogomet na obližnjoj ledini – prisjetio se početaka.
Ciglar ističe kako skulpture izrađuje od gline, drveta i kamena.
– Najviše volim raditi monumentalne skulpture u posebnoj tehnici koju me naučio De Bernardi, a to je šamotirana glina, kalcit i svijetlo vučeni čelik. Modeliranje, zatim prvo paljene pa opet modeliranje šamotom, nakon čega ide drugo paljene i završno bronciranje. Skulpture variraju od 180 do 220 centimetara zavisno od narudžbe – naglašava te dodaje kako ni sam ne zna broj skulptura koje je napravio u svojem životu.
Veliki dio Ciglarovog rada odlazi i na rad s djecom te s osobama s teškoćama u razvoju. Tako smo i prilikom našeg posjeta njegovom domu u Ješkovu, zatekli grupu učenika iz Osnovne škole Vladimir Nazor iz Križevaca.
– Dvadeset i jednu godinu surađujem s Udrugom Latice. Za taj radi mislim da mi je najbolje što sam u životu napravio, ušli su mi pod kožu do kraja života. U Osnovnoj školi Antun Nemčić Gostovinski u Koprivnici otvorio sam Malu školu keramike koju sam vodio 12 godina. U školi Ernestinovo u projektu “Kolonijus” vodio sam keramičku radionicu 11 godina, u Črnomlju u Sloveniji pet sam godina vodio kiparsku radionicu mladih kipara Slovenije i na kraju otvorio školu male keramike u Osnovnoj školi Gola – ispričao je.
Ciglar je istaknuo kako je mogao živjeti u brojnim mjestima diljem Europe, no kako svoj život ne može zamisliti bez Drave.
– Kad sam imao šest godina prvi puta sam vidio Dravu, tad me je na motoriću doveo jedan susjed. Bilo je to nedaleko Art centra Ješkovo gdje sada živim, i od kuda ću otići jedino u grob. U životu nije ništa slučajno. Već me tada kao dijete Dravu fascinirala i očarala te me taj osjećaj nije napustio ni danas. Sve sam predodredio Dravi, napravio sam kuću u Koprivnici, ali 1999. godine sam kupio ovdje zemljište i polako počeo graditi dom po svojoj mjeri – pojasnio je.
Ciglar je napomenuo kako voli prirodu, a posebice Dravu za koju kaže da je prekrasna i da ne može zamisliti svoj život bez doticaja s njom. Nije samo on fasciniran Dravom, govori kako rijeka fascinira i njegove posjetitelje.
– Svi koji dolaze ovdje, a posebno djeca, su oduševljena. Donio sam radost ne samo sebi, već i drugima. Umjesto da ja okolo hodam, ljudi dolaze k meni. To je bit svega, posebice djeci, kojoj nažalost fali doticaj s prirodom. Ovo ljeto došla mi je jedna škola iz Zagreba, dočekao sam ih na svježe pokošenoj livadi. Iz nekog razloga došlo mi je da ih pitam ima li koga da nikad nije bos trčao po travi, 12 ih se javilo. Duša me zaboljela kad sam to čuo. Tada su svi skinuli tenisice i čarape te trčali. Nisu dali natrag obući tenisice – ispričao je.
Ciglar je pojasnio kako upravo i inspiraciju za svoja djela pronalazi u prirodi koja ga okružuje.
– Kad je došla jedna posjetiteljica iz Amerike, kazala je da bolje živim od njihovog predsjednika. Ispričala je kako se jednom, kada je išla na ručak, čovjek srušio pred restoranom te kako su ga ljudi preskakali; ja ne želim takav život. Volim pomagati, imam više od 10 mačaka, ribe mi se svako malo bace od veselja, i što čovjeku treba više u životu? Ove 24 godine svojeg života koje sam proveo uz Dravu su najljepši dio mojeg života i ne bi ovo mjesto mijenjao za svo bogatstvo svijeta – zaključio je.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
