Marijan Murić, inače iz Globočeca Ludbreškog, vlasnik je četiriju starih vozila s kojima najviše voli putovati Podravinom i Slavonijom, a svoj prvi motocikl želi pokloniti prijatelju iz mladih dana.
Ljubav prema starim automobilima otkriva 2007. godine kada odlazi u mirovinu i pokušava popravljati stare satove i radije. Učlanio se u Koprivnički odltimer klub, a zatim prelazi u Oldtimer klub Međimurje gdje započinju razna putovanja za njega i njegove limene ljubimce.
– Počeo sam s jednim motociklom koji sam doveo iz Zagreba i to je moja ljubav iz mladih dana. Motocikl je iz 1959. godine, ali sam ga kupio 1966. godine. To su bili mladi dani kada nismo mislili da je važno kupiti što stariji auto, nego što mlađi. Trebao sam gledati aute 40-ih godina, no mlado ludo, a staro nema pameti. S vremenom sam u Sloveniji nabavio i jedan njemački motocikl, NSU Konsul od 350 kubika i taj mi je motocikl bio za dušu jer sam se u njega zaljubio – objašnjava Marijan.
Nekoliko godina kasnije, kupuje Opel Olympiju iz 1952. godine, auto koji je često poznat i kao najstariji oldtimer na izložbama starih vozila.
– Olympiju koja se mogla voziti kupio sam 2015. godine, ali je sam auto inače bio u jako lošem stanju. Na restauraciji sam radio dvije godine, a dio su mi pomogli i profesionalci. Samu unutrašnjost auta, motor, pripremu za farbanje i ostalo uvijek radim sam jer je to veliki posao koji traje mjesecima. Olympia danas ima 71 godinu i nju sam vozio po susretima do 2021. godine jer sam tada skupio novčeke za jedan Citroën koji sam u 11. mjesecu iste godine kupio u Francuskoj – govori i dodaje kako se radi o modelu Traction Avant iz 1953. godine koji je prvi Citroënov model automobila s pogonom na prednjim kotačima.
Marijan je s Citroënom samo ove godine prošao više od 1.800 kilometara i to sve na duge staze, a najdraža su mu putovanja prema Podravini i Slavoniji.
– Lijepo mi je ići u te krajeve jer ovdje ljudi pokazuju više interesa i veselja za stara vozila i svi su vrlo gostoljubivi. Priroda je predivna i postoji određeni red i sklad kada vozimo ove rute. Inače, ne idem predaleko jer volim jednodnevna putovanja pa mi takve organizirane destinacije kroz Podravinu i Slavoniju jako odgovaraju. No, sjećam se i dana kada smo imali jedan zanimljiv susret koji se zvao „Četiri države”. Kretalo se iz Hrvatske u Sloveniju pa Austriju i Mađarsku, ponovno u Sloveniju i na kraju u Hrvatsku. Bio je to lijep susret pograničnih zona gdje smo znali napraviti i po 250 kilometara u jednom danu – objašnjava.
Posljednja vožnja sezone bila je u Bjelovaru te novi susreti počinju od sljedeće godine.
– Oldtimeri se ne voze po zimi, oni se tada glancaju i pokrivaju dekicama da im ne bude zima. Ovakvi auti nisu najjeftinija stvar jer to su vozila koja troše 10-12 litara na 100 kilometara što znači da svako putovanje košta. Osim toga, održavanje ovisi o sreći, a većinom sav posao radimo sami. Dijelove nabavljamo van Hrvatske jer nažalost ovdje ljudi sve što je staro pobacaju i ne zanima ih, ali doći će i oni k sebi jednog dana – rekao je Marijan.
Naglasio je kako unatoč tome što je vozilo staro, ne znači nužno da je i oldtimer.
– To je ponajviše zato što postoji princip da oldtimer mora biti stariji od 30 godina, ali čak je i to možda premalo. Prave oldtimere možete prepoznati po tablici koju izdaje Hrvatski oldtimer savez, a ona izgleda tako da je na tablici prvo naziv grada, zatim oznaka PV koja označava povijesno vozilo i tek onda broj koji se može birati, a najčešće je to godina proizvodnje – rekao je.
Marijan smatra kako trenutno ima sve što je želio otkad je otkrio svoju ljubav prema starim vozilima, a svoj prvi motocikl će pokloniti prijatelju iz mladih dana.
– Na tom smo motociklu često putovali u Zagreb i Samobor i on će ga sigurno bolje čuvati od mene. Meni će ostati tri stara vozila i to mi je dosta jer nisam sakupljač već ljubitelj starih vozila. Ako čovjek ima previše, to nije dobro jer onda negdje nešto pati. Danas ljudi imaju suviše stvari i onda više nisu zadovoljni ni sa čim. Bolje je imati malo, ali dobro i to čuvati. A kada čovjek dođe u mirovinu kao ja, onda treba imati nešto što te zanima i što te drži da ideš dalje, inače čovjek zahrđa – zaključuje.
