Pejzaži, mrtva priroda, neki davno zaboravljeni običaji i zanimanja, portreti samo su neki od motiva slika Ivana Kovačevića.
Ovaj rođeni Koprivničanac govori nam kako slika otkad zna za sebe.
– Još kada sam bio mali, tata mi je nosio radne papiriće na kojima sam obožavao crtati. Nekada papir nije bio toliko dostupan. Već tada sam volio crtati realizam. Uvijek sam volio lijepo crtati. U osnovnoj školi nastavnik me kažnjavao jer sam svima crtao tako da sam iz likovnog imao uvijek dovoljan ili dobar, no na izložbama sam uvijek osvajao nagrade – ustvrdio je.
Ozbiljnijim slikarstvom Kovačević se počeo baviti nakon povratka iz vojske. Tada je malo po malo zaplovio slikarskim vodama. Kao i mnogi, Kovačević je samouki slikar, iako ističe kako je htio ići u slikarsku školu no financije mu to nisu dopuštale.
– Na kraju sam završio za strojobravara. Kada sam upisivao srednju školu, nisam ni znao što je to. No unatoč tome što nisam išao u slikarsku školu, cijeli život sam slikao. Crtam prije svega za svoju dušu. Redovni sam sudionik Podravskih motiva, ali i natjecanja Hrvatskog sabora kulture – ustvrdio je.
Upravo je na izložbama Hrvatskog sabora kulture Kovačić jedan od najaktivnijih slikara s ovih područja.
– Počeo sam prijavljivati slike još 1990. godine i tada sam prvi put sudjelovao. Svake godine se prijavim i samo jedne godine moja slika nije prošla. Prošle godine bio sam jedini slikar iz Koprivnice koji je prošao natječaj. I ove godine je moja slika prošla žiri te će sudjelovati na završnoj izložbi koja će se ove godine održati u Đurđevcu – konstatirao je.
Kovačević nikada nije bio ljubitelj izložbi.
– S KUD-om Podravka izlagao sam u brojnim mjestima u Hrvatskoj, ali i van nje. Imao sam i nekoliko samostalnih izložbi. Da sam htio, mogao sam imati jako puno izložbi, no one me nikada nisu previše zanimale. Puno više volim otići na likovne kolonije gdje se uvijek podružim s kolegama slikarima, a volim otići i na humanitarne kolonije – pojasnio je.
Za Kovačevića slike prije svega moraju biti lijepe.
– Ljudima se jako sviđaju moje slike. Za mene je pojam slike, ukras u kući. Slikam isključivo realizam. Kada sam se učlanio u Podravkinu sekciju, tamo su većinom bili naivci pa sam se i ja okušao u naivi. To je nešto sasvim drugačije, slikanje na staklu je poprilično zahtjevno. Sveukupno sam naslikao nekih 20-ak naivnih slika. Osim uljem na platnu, volim slikati i pastelama te tušem – objasnio je.
Zanimljivo je kako Kovačević platna na kojima slika sam radi.
– Sve sam radim. Sam radim okvire, sam impregniram. Imam stara domaća platna koja koristim za slike, jer platna koja se mogu kupiti nisu tako kvalitetna. Najviše starog platna nabavio sam na sajmištu. Za platno je važno da nije prano – naglasio je.
Inspiraciju, govori, pronalazi u sjećanjima te okolini.
– Volim slikari stare običaje, volim slikati likove. Puno sam naslikao i portreta. Volim i prirodu. Većinom slikam motive iz svoje mladosti. Moji motivi na slikama su kao i u naivi, ali su naslikani u realizmom – pojasnio je.
Kovačevićeve slike nalaze se po domovima ne samo u Hrvatskoj već i u Americi, Švicarskoj, Njemačkoj, Australiji te brojnim drugim zemljama po cijelom svijetu.
Od potomaka ljubav prema slikarstvu naslijedile su mlađa kćer i unuka.
– Kćer je htjela ići i na likovnu akademiju, ali je na kraju odustala. Sada nema vremena pa ne slika. Uz kćerku, ljubav prema slikarstvu pokazuje i unuka koja je sad završila peti razred. Svaki put kad dođe, govori kako želi slikati kao deda – pojasnio je.
Kovačević je istaknuo kako će se slikanjem baviti sve dok bude mogao.
– Ne znam što bih drugo radio osim slikarstva. Slikarstvo me opušta. Najgore mi je kada moram prekinuti slikanje zbog nečega, jer kada počnem slikati kao da sam u nekom transu. Jedino što mora biti je muzika na radiju. Onda sam u svojem svijetu, isključen i tako bih mogao danima raditi – zaključio je.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
