U posljednje vrijeme svjedoci smo nesvakidašnjeg prometa na našim kolodvorima, kako koprivničkom tako i onom na Botovu koji je donedavno bio poznatiji kao bivša praona vagona i tempirana ekološka bomba. Nažalost, umjesto turista brojimo izbjeglice s Bliskog istoka kojima je Vlada, nakon zatvaranja granice između Srbije i Mađarske, upravo ovdje pronašla put kojim će ilegalno prijeći u susjednu nam državu te produžiti dalje prema Njemačkoj kao krajnjem odredištu.
Prvi vlak s tisuću izbjeglica došao je na koprivnički kolodvor tog sunčanog petka popodne. Bio je to jedinstveni događaj humanitarnog karaktera na koji su se odazvale sve raspoložive službe i građani koji su željeli pomoći, na čemu im treba iskreno zahvaliti. Naravno, bilo je na peronu i političara sa suradnicima pa se zbog nazočnosti medija odmah počelo pratiti tko je došao, a tko nije te među onima koji su došli, koji zdušno pomažu, a koji se samo slikaju.
Bez obzira na razlog dolaska na peron, ono što smo toga dana vidjeli bilo je ispunjeno našom najdubljom nevjericom. Neke od nas prizor je bacio u ne tako davnu prošlost i kolone našeg naroda tijekom Domovinskog rata pa smo se isto tako ponovo zapitali, “kuda svi ovi ljudi i djeca uopće idu i što ih tamo čeka?” S druge strane, puls dijela javnosti bio je takav da smo ih željeli što prije opskrbiti namirnicama i poslati dalje, kako bi postali nečiji tuđi problem jer vlastitih imamo i previše.
– Nećemo ostati u Hrvatskoj jer znamo da ste i vi sirotinja i jedva imate za sebe – bile su njihove poruke koje nam istovremeno i je i nije bilo drago čuti. Da, itekako imamo svojih problema, samo o njima ne govorimo jer je jedne sram, a druge nije briga.
Od ulaska Hrvatske u EU, 100.000 mladih odselilo se iz naše zemlje, uglavnom tamo kuda ovih dana idu i spomenute izbjeglice. Koliko mi je poznato, nismo ih ispraćali, osim što smo slijegali ramenima i govorili im da bi i sami otišli samo da smo nešto mlađi. Prekrasna gesta i ohrabrujuća poruka svima da se što prije vrate u domovinu.
Što smo poduzeli da ti ljudi ne odu? Ne previše, jer svi ti odlasci u inozemstvo nekako djeluju kao da se događaju nekome drugome. Sve do trenutka kad stvari ne pokupi i ode peti susjed, pa prvi i na kraju netko u samoj obitelji izusti, “moram otići van.” Nažalost, u međuvremenu između sebe tražimo krivce i svakodnevno se nadmudrujemo, no bez ikakvog konkretnog i dugoročnog rješenja i adekvatnog odgovora na gorući i rastući problem.
A gdje je tu danas Koprivnica, “cijelog svijeta prijestolnica”?
Malo pomalo postali smo grad u kojem je dosadno bez obzira na silna događanja koja nas okružuju. Slični smo starom Rimu. Oni su jako dobro znali kako izbjeći stvarne probleme i organizirati narodna događanja. “Kruha i igara!” Samo tako su ljudi mogli zaboraviti na stvarne probleme! Režemo dugački jeger, pecamo na asfaltu u centru grada, oblačimo se u vitezove i kraljeve, ali malo pomalo postajemo kmetovi. Uvjereni smo da sve to traje nekoliko dana, ali opasno nam prelazi u naviku.
Renesansni festival vrhunska je manifestacija. Problem je u tome što ostaje u ponedjeljak. Dok “bogalji” i “prosjaci” odu, a svijeće i vatre se ugase, ostaju nam isti problemi koje smo imali i nekoliko dana ranije. Ponovo nastupaju trgovci sitne duše, krojeći sudbine pojedinaca, neke uzdižući u nebesa, a druge gazeći u nadi da će im to biti plaćeno. Nastavlja se životarenje koje vodi u ravnodušnost i nesigurnu budućnost.
Pokušate li problem javno istaknuti ili čak ponuditi rješenje, dočekat će vas pribijanje na stup srama, potom ismijavanje i na kraju pitanje, “a kaj bu on imal od toga?” Čovjek tada zašuti, problemi ostanu, a oni koji su do toga doveli mirno nastavljaju raditi po svojem i za sebe.
Uostalom, najvažnije je dobiti izbore, a poslije bumo vidli u stilu – kaj, kome i koliko je Koprivnica bitna „.
