Članovi Biciklističkog kluba Rotor prošli su vikend krenuli na put dug 300 kilometara kako bi sudjelovali na trodnevnoj biciklijadi pod nazivom “Srce Velebita”.
– Tri naša člana krenuli su biciklima prema Velebitu, a riječ je o Dejanu Brajkoviću, Zvjezdanu Hudoletnjaku i Ivanu Virovecu. Dečki su tako odlučili i sve bi bilo normalno da su išli cestovnim biciklima jer 300 kilometara je ipak za bilo kojeg biciklista puno, ali nije nedostižno. No, oni su išli planinskim biciklima koji imaju debele gume. Mladi Ivan Virovec išao je biciklom koji ima dupli ovjes i nije namijenjen za duge cestovne rute – kazao je Renato Ciler, član kluba.
Dodaje kako su krenuli sa Zrinskog trga u utorak u osam sati, a ostatak članova pratio ih je putem društvenih mreža.
– Javljali su nam gdje su, a mi smo računali kako će stići do petka ujutro. Međutim, dečki su lavovski stisnuli i već su prvi dan prešli 185 kilometara do granice s Bosnom i Hercegovinom – rekao je Ciler.
Prespavali su u dvorištu kuće domaćina koji su ih ugostili jer kampiranje putem nije dozvoljeno. Drugi dan odvozili su ostalih 125 kilometara do Svetog Roka.
– Osim svih tih silnih kilometara, bitno je spomenuti visinsku razliku. Dakle, kilometri kao takvi po ravnom su jedno, ali kilometri po brdima su nešto sasvim drugo. Dečki su skoro 3.000 metara visine savladali biciklima, a sa sobom su imali i teret. To vam je kao da se tri puta ispočetka penjete na Sljeme u komadu – ističe.
Stigli su u četvrtak ujutro, što je bilo ranije od planiranog, pa su onda ostatak ekipe čekali do petka. Tijekom putovanja, zabilježili su i nekoliko anegdota.
– S obzirom na to da su spavali uz granicu, noću ih je budio lokalni minaret s molitvom. To je bilo jako zanimljivo, s obzirom na to da su vozili cijeli dan i bili su jako umorni. Nisu se baš dobro naspavali, ali nije bilo nikakvih tehničkih problema. Također, jedan kolega je odlučio udomiti mačića koji nas je dočekao u smještaju pa sada imamo novu Koprivničanku – dodaje Ciler.
Dio Plitvica odvozili su po šumskoj stazi, a za to treba imati puno hrabrosti jer je riječ o neutabanom putu. No, uz malo pripreme, dobre volje i avanturističkog duha, niti to nije bio problem.
– Od Udbine do Lovinca osvježila ih je kiša, tako da su do cilja došli potpuno mokri. Srećom, nikome se ništa nije dogodilo, a putovanje je prošlo sasvim mirno i očekivano dobro – ističe.
U planu je još sličnih avantura, a Ciler je siguran kako će ovaj put do Velebita ponoviti i sljedeće godine.
– Ove godine planiramo otići na Žumberak u samoinicijativnom aranžmanu. Nas nekoliko iznajmit će kuću i kroz dva ili tri dana prošli bismo Žumberačko gorje oko Karlovca. Grupa uskoro planira krenuti i za Bosnu ili Sloveniju, a sve opcije su otvorene ovisno o vremenu i volji – zaključuje.
